Pregled posta

The Black Craddle

*Crna Kolijevka*

Pustite ovu pjesmu dok čitate post, odlična je.



"Zdravo, Merope. Oh, vidim da si dovela svoju prijateljicu,baš kao što sam tražio. Odlično." progovori Voldemort svojim dubokim i hladnim glasom. Glasom kojem sam se divila. "Ti si, dakle, Megan?" okrenuo se prema meni. Nisam ništa rekla, samo sam kimnula glavom. "Mnogo sličiš na svoju majku. Čak više nego prošle godine." istaknuo je. Prošle godine? Kad je on to mene vidio prošle godine?
"Oče, zašto si nas poz--" pokuša upitati Merry, no Voldemort ju prekine: "Megan, sigurno se pitaš zašto sam te pozvao ovdje." "To sam upravo i pokušala pitati, kad si me ti grubo pre--" opet proba reći Merry, ali Voldemort je bio brži: "Odgovor na to pitanje, a i mnoga druga koja ćeš mi postaviti, nalaze se u ovoj sobi." reče pogleda prikovanog u mene. Trzne štapićem i otvore se vrata s moje desne strane. Iz njih je, u jedva vidljivim tragovima, lepršala zlatna svjetlost. Pitala sam se odakle dolazi. Voldemort je rukom pokazao na vrata od sobe, a ja sam ušla ne pitajući ništa. Neka čudna sila me privlačila u tu sobu. Nisam znala zašto, ali jednostavno sam morala ući u tu sobu.
Kad sam ušla, zabljesnula me promjena: u ovoj sobi je sve bilo bijelo, dok je u susjednoj (u onoj kojoj sam već bila) bilo vrlo mračno. Sve je bilo bijeo, osim jednog, na prvi pogled nevažnog, detalja: malena crna kolijevka je stajala na sredini sobe.


Iz te čudne crne kolijevke je dopirala ona čudna zlatna svjetlost. Primjetila sam da je za mnom u sobu ušao samo Voldemort. Izgleda da je Merry ostala vani.
"Što je to?" upitala sam očiju uprtih u crnu kolijevku. Bila mi je, nekako...privlačna. Nisam znala zašto ni kako, ali zbog nje sam se osjećala vrlo čudno.
"To je kolijevka" jednostavno odgovori Voldemort. Ta njegova smirena jednostavnost me užasno živcirala.
"Da, vidim, nisam slijepa!!" pokušala sam viknuti, no iz mene je izašao samo tihi šapat. Malo sam se smirila i pitala ono pto me izjedalo od znatiželje: "Što je u toj kolijevki?". "To je horkruks." neodređeno kaže Voldemort. 'Molim? Horkruks? Pa zašto bi mene bilo briga za dio Voldemortove duše??' pomislih. Iako sam se trudila ostati ravnodušna prema kolijevci, nisam mogla.
"Ne možeš ostati ravnodušna." reče Voldemort. "Ali zašto?" pitala sam neuspješno skrivajući nervozu u glasu. "I zašto bi mene bilo briga za vaš horkruks?". "Trebalo bi te biti briga za taj horkruks."
"Zašto?!!!" dreknula sam i okrenula se prema Voldemortu. Iz mojih usta je izaša šapat,a ne dreka kao što sam htjela. Ništa mi nije bilo jasno i to mi se nije sviđalo.
"Zato što je u toj kolijevci tvoja kćer." kaže Voldemort gledajući me duboko u oči, a mene preplavi val boli.

eto ljudi....njovi post. prilično uzbudljiv i nejasan, jelda? hehe, to mi je i cilj!
znan da je kratak, a jbg......u svojoj bilježnici san ga dulje napisala, al ne mogu sve to napisat u postu jer mi je ćaća jedva da svoj laptop. grrrrr
al bolje išta nego ništa, hehehe....ja uživan tu...nadan se da je i vama lipo....
ajte, iden sad.....................
kissam vas sve i pozzam isto....

p.s. sorryte ostali što vas nisan ubacila, al ovaj post i idući su važni baš za lik Mrgan Nadie Fitzgerald, pa... nadan se da razumijete!

p.p.s. nemojte se ljutit ako nisan javila za post! stvarno ne stignen.....kisssssssssss