Riba mi je neki dan popljuvao Tour i bicikliste općenito. Talijani za kažu da je to kao da pucaš na crveni križ. Nije riba jedini, novine su pune članaka na frtalj stranice koji objašnjavaju problem biciklizma (omiljeni mi je jutarnji koji kaže da je većina vrhunskih biciklista bila dopingirana ili povezana s dopingom i nabroji cijelih 5 biciklista...). Ali nije mi cilj pričati protiv takvih izjava, cilj mi je pričati o drugoj strani toura.
Jedan novinar koji prati tour tvrdi da je tour veća priredba od svjetskog prvenstva u nogometu. Iz stajališta hrvatskog sportskog fanatika ovo je smješno. Ali...
Tour ima bolje borilište - planine, sela, more, rijeke, champs elisses (ili kak se već piše).
Tour ima veće junake - poznata je priča iz doba kad biciklisti nisu smjeli dobivati vanjsku pomoć. jednom je pukla rama na pola planine. On se vratio niz brdo u selo i otišao do kovača, sam zavario ramu i završio utrku. Kad je došao na cilj, bio je diskvalificiran - sin kovača mu je puhao mjeh.
Današnji junaci nisu ništa manji - penju se vrhove preko 2000 m, jure 90-100kmh po drugoj strani, jure po 60 na sat po ravnom, padaju dižu se i nastavljaju, većina nikad ni ne bude spomenuta na tv-u. E da, i pređu 2500 km u tri tjedna. Zadnja utrka koja je prekinuta zbog lošeg vremena je ovogodišnji tour de suisse. Prekinuli su etapu kad je tuča počela razbijati šajbe auti. I bilo je razgovora da li je trebalo prekinuti.
Tour je uzbudljiviji za gledati - osim borbe za žutu majcu, tu su i majca najboljeg penjača, sprintera, mladog vozača, najborbenijeg, borba se vodi za etapnu pobjedu, za najbolju momčad. Često se borbe međusobno isprepliću i stvaraju se savezništva i neprijateljstva.
Tour je stvarno timski sport - osim što svaki vođa momčadi mora imati dva pomagača koji će mu razbijati vjetar, mora imati jednog ili dva koji će hvatati suparnike koji hoće bježati i još jednog koji će ići po klopu i vodu do auta i vratiti se. Rekord u nošenju bočica stoji na 21. Samo dvije stanu na bicikl - ostale guraju pod majcu, u džepove i ko zna di sve ne. Prije su pomagači imali vrećice s sitnišem koje bi bacili na šank u lokalnoj birtiji. Onda bi uzeli klopu i cugu, šanker bi uzeo točan iznos iz vrećice i dodao vrećicu biciklistu. Do tada je grupa s vođama momčadi već bila u drugoj županiji.
Tour ima bolju publiku - nitko ne navija protiv (dobro onaj navijač simonija na giru koji je navijao protiv Bassa se ne broji. BTW tip mu je spominjao majku a Basso ga je patosirao - drugi dan su ga izbacili s gira.) inače nema nasilja, svi navijaju za svoje. Kad vidiš tipa da se muči ko isus da se popne na brdo - nemaš srca mu se derat: pederu dabogdatipuklaguma. No way. Guranje ubrdo se dozvoljava nakon što prođu najbolji.
Tour bolje tretira svoju publiku - nema ulaznica, pretresanja na ulazu niti ograda. Najbolji biciklisti svijeta ti prolaze na pola metra i uobičajno je derati im se u uho. Poljevanje vodom je opcionalno. Ispred i iza utrke prolazi karavana sponzora koji djele propagandu.
Doping - slažem se da nije interesantno gledati trku u kojoj ne znaš da li je pobjednik stvarno najbolji. Ali upravo to je poanta ovog posta - tour je toliko puno više od toga tko će u najmanje vremena obići Francusku. I ja ga volim.
Post je objavljen 01.08.2007. u 22:50 sati.