Marketing
...jer moj je zivot igra bez granica umorna prica, trganje stranica na kojim nista ne pise...
...nikada mi nisu išli uvodni dijelovi u postovima, uvijek sam nešto brljala, ovaj put mi se ne da, ovo je post bez uvoda 
...nakon dugo vremena provedenog tražeći dizajna za blog, napokon sam ga našla, baš po mom ukusu...yeah!!! 
...da vam pišem o nekim posebnim događanjima, pa...nema ih baš
...grad je potpuno prazan, tu i tamo se nađe neka manifestacija koja malo oživi grad i onda ponovno dosada i dosada
...nadam se da će biti bolje , i to se jako duboko nadam
...nemam neke posebne inspiracije za pisanje posta pa ću vam ostaviti neko pismo, davno pisano
...autor neka ostane u sjeni, (prema njegovoj želji!)
Draga moja…
Počeo sam ovo pisati već milijun puta, napišem do polovice i bacim jer nikada nisam skupio toliko snage i hrabrosti da završim, da jednom dodam kraj. Ali sada jesam…skupio sam hrabrosti sada kad smo stranci, kada smo jedno drugome neznanci…
Ne znam odakle da počnem…početka nema…ostao je samo kraj!
Često čujem da si uvijek sretna i nasmijana, da ti oči sjaje baš kao nekada, da ti osmjeh ne silazi sa lica i da si sada još ljepša, iako mi se to čini nemoguće. Tu i tamo te vidim tek u prolazu. Govore mi da te on čini sretnom, da ti daje sve, baš sve…ono što ja nikada nisam znao. Ljudi govore da se volite, da on ne prestaje pričati o tebi, a da se ti ne odvajaš od njegovog zagrljaja… Pomislim često sjetiš li me se ikada? Da li još uvijek sjedneš na prozor i čekaš me, prođeš li pored mjesta gdje smo se nalazili, lome li te nekada sjećanja?
Nakon dugo vremena priznao sam si da sam te zavolio, baš onoga trena kada si otišla, kada više nisi mogla trpjeti mene i moju hladnoću, moje riječi koje su te tjerale na plač, moju prokletu varljivost! Mislio sam da će me proći, da je to samo nešto prolazno, ali nakon dvije godine taj osjećaj ne prolazi, još živi u meni. Još uvijek živim u onom vremenu kada si bila pored mene, a to nisam znao cijeniti. Poslije tebe ljubio sam mnoge, isto onako kao tebe tada, bez srca i osjećaja, bez ikakvog srama, bili su to samo trenutci kada sam te pokušao zaboraviti. Često sam ih zvao tvojim imenom, varao sam ih, lažno im obećavao ali one nisu ostajale kao ti, one su odlazile ali bi brzo dolazile druge. Prokleto sam sam, prokleto me boli sve ono što sam ti radio, a još uvijek me ubija što si otišla onako hladno, bez riječi…
Često sam sam dodavao kraj, ali nisam mogao. Govorio sam ružno o tebi da te prije zaboravim, krio se od drugih kad bi plakao noćima, ali ništa te nije vratilo…
Sada sam na dnu, znam da nisam vrijedan više tvog čak ni hladnog pogleda, lagano ali sigurno sam propao… Umoran sam od lutanja i laganja samog sebe, ovdje moje putovanje staje...
Ne, ne molim te ništa, samo sam htio jednom dodati kraj, jer sam shvatio da ti nikada nećeš doći i da nikada nećeš završiti priču koja nema sretnog kraja, jer život nije bajka
Vidiš da sam i ja čovjek, imam osjećaje i kajem se, mrzim i prezirem, ali te i dalje volim!
Htio sam ti samo reći da ga voliš baš kao što si mene voljela, jer će ti on to znati uzvratiti!
Želim ti sve ono što si ti meni nekada htjela pružiti, ali ja to nisam vidio na vrijeme…
Volim te malena! Zbogom…
Počeo sam ovo pisati već milijun puta, napišem do polovice i bacim jer nikada nisam skupio toliko snage i hrabrosti da završim, da jednom dodam kraj. Ali sada jesam…skupio sam hrabrosti sada kad smo stranci, kada smo jedno drugome neznanci…
Ne znam odakle da počnem…početka nema…ostao je samo kraj!
Često čujem da si uvijek sretna i nasmijana, da ti oči sjaje baš kao nekada, da ti osmjeh ne silazi sa lica i da si sada još ljepša, iako mi se to čini nemoguće. Tu i tamo te vidim tek u prolazu. Govore mi da te on čini sretnom, da ti daje sve, baš sve…ono što ja nikada nisam znao. Ljudi govore da se volite, da on ne prestaje pričati o tebi, a da se ti ne odvajaš od njegovog zagrljaja… Pomislim često sjetiš li me se ikada? Da li još uvijek sjedneš na prozor i čekaš me, prođeš li pored mjesta gdje smo se nalazili, lome li te nekada sjećanja?
Nakon dugo vremena priznao sam si da sam te zavolio, baš onoga trena kada si otišla, kada više nisi mogla trpjeti mene i moju hladnoću, moje riječi koje su te tjerale na plač, moju prokletu varljivost! Mislio sam da će me proći, da je to samo nešto prolazno, ali nakon dvije godine taj osjećaj ne prolazi, još živi u meni. Još uvijek živim u onom vremenu kada si bila pored mene, a to nisam znao cijeniti. Poslije tebe ljubio sam mnoge, isto onako kao tebe tada, bez srca i osjećaja, bez ikakvog srama, bili su to samo trenutci kada sam te pokušao zaboraviti. Često sam ih zvao tvojim imenom, varao sam ih, lažno im obećavao ali one nisu ostajale kao ti, one su odlazile ali bi brzo dolazile druge. Prokleto sam sam, prokleto me boli sve ono što sam ti radio, a još uvijek me ubija što si otišla onako hladno, bez riječi…
Često sam sam dodavao kraj, ali nisam mogao. Govorio sam ružno o tebi da te prije zaboravim, krio se od drugih kad bi plakao noćima, ali ništa te nije vratilo…
Sada sam na dnu, znam da nisam vrijedan više tvog čak ni hladnog pogleda, lagano ali sigurno sam propao… Umoran sam od lutanja i laganja samog sebe, ovdje moje putovanje staje...
Ne, ne molim te ništa, samo sam htio jednom dodati kraj, jer sam shvatio da ti nikada nećeš doći i da nikada nećeš završiti priču koja nema sretnog kraja, jer život nije bajka
Vidiš da sam i ja čovjek, imam osjećaje i kajem se, mrzim i prezirem, ali te i dalje volim!
Htio sam ti samo reći da ga voliš baš kao što si mene voljela, jer će ti on to znati uzvratiti!
Želim ti sve ono što si ti meni nekada htjela pružiti, ali ja to nisam vidio na vrijeme…
Volim te malena! Zbogom…
... eto toliko od mene...
...nadam se da vam se pismo svidjelo...
Pusa veeeelika...Jaca!!
Post je objavljen 01.08.2007. u 22:50 sati.