Siguran sam da svaki čovjek teži biti u neku ruku unikatan i neponovljiv. U ljudskoj je prirodi, mogli bismo reći, želja za isticanjem od ostatka. Stoga me čudi kako neki ljudi sami sebe svrstavaju u skupine, umanjujući tako svoju osobnost i individualizam. Savršen primjer su navijačke grupe poput Torcide ili BBB-a. Ljudi se sakupljaju u jedan veliki kolektiv, višeglavo čudovište koje ima neki svoj cilj i bez argumenata uništava sve što ne spada u njegovo bratstvo idiotizma. U tim grupama ne postoji individua, ljudi nemaju svoju volju, rade ono što rade ostali. Ali zašto? Zašto ljudi biraju postati dio skupine koja zatire njihovo pravo na kreativnost i izbor? Odgovor je taj da oni nemaju niti inteligencije niti talenta da sami nešto postignu, bilo to dobro ili loše i zapravo što je netko primitivniji i gluplji, bolje će se snaći u bijesnoj masi. Jer onaj najgluplji je i najglasniji. A ima mnogih sličnih njemu koji za sobom povuku ostatak rulje, u kojoj je možda i bio kakav osušeni trag zdrave pameti. Ali, sad je sve to nestalo pod valovima zaostalih urlika i pirotehnike. Nisu navijači jedini primjer; kretena ima svugdje. Pogledajmo vjerske skupine. Svako malo dođe nova sekta jer ima ljudi koji su dovoljno glupi (ali i spremni i voljni) slijediti svoga vođu. Zamislite se nad brojkama: 90% ljudi vjeruje u osobnog boga u usporedbi sa samo 7% znanstvenika u američkom NAS-u koji vjeruju. Genijalci poput Einsteina* i Hawkinga nisu vjerovali u osobnog boga, a oni su inteligentniji od 99,99% populacije.
Pa pogledajmo politiku. Rulji treba nekakav vladar, netko koga će štovati, jer sebe ne mogu zbog svojih mana. NDH je imala Poglavnika, Njemačaka je imala Fuhrera, Italija Ducea, SSSR Staljina...
Čak se i najinteligentnija osoba može naći u kolektivu, a kad jednom zapadnete pod utjecaj dogme i ideologije, možete reći zbogom pameti, dokazima i argumentima. Postajete slijepi i gluhi. Tek kad režim padne i kad se kolektiv razbije, postajete svjesni istine. Zatim dolaze sram i strah.
Ja? Ja ne želim biti dio kolektiva, ne želim da mi itko govori što da radim niti da itko utječe na mene. Radim što volim, živim što volim i, najvažnije, jesam što volim. Volim svoje odluke i sve što napravim. Briga me za većinu, za grupe, za statistiku. Pa što da 49% školaraca sluša narodnjake. Ja ih mrzim i mrziti ću ih. Pa što da ima kafić na svakom uglu, pa što da je svaki kafić pun? Ja mrzim kafiće i mrzim kavu. Nikada se nisam osjećao posramljeno zbog svojeg izbora. Možete reći da ja ništa ne radim i da samo ljenčarim, da nikada nisam takao niti školsku knjigu niti loptu. Ali, to bi bilo daleko od istine. Mrzim školu jer ona čini nešto tako zabavno i zanimljivo poput učenja u noćnu moru. Mrzim sport jer nisam sportski tip i ne volim se znojiti (ali sam uvijek spreman na partiju šaha).
Možda ne izgledam različito, ne biste me primjetili u skupini (jer imam crnu kosu i govno-smeđe oči, kao i ostalih 98% ljudi koje znam), ali moj um vrvi novim i originalnim idejama. Obožavam sanjariti i izmišljati. Ovaj svijet je preobičan da ostanemo u njemu. Nažalost, na blog stavim samo neke ideje, koje mi je lako zapisati na virtualni papir i koji imaju bar neke veze sa stvarnošću. Ali ima jedan problem s mojom maštom: nitko je ne vidi! Osim što imam problema s iznošenjem riječi i slika na papir, ljude baš briga za kreativnost i umjetnost (usuđujem se vlastite radove tako zvati, ako vam ne smeta). Jer ljudi u Hrvatskoj su neodgojene seljačine, po kojima postoje dva izbora u životu: škola ili lopata. Zato ja imam problema s nabavljanjem prazne knjige kad mi treba, ili bar kožne bilježnice. Zato ne prodaju crtaći pribor tijekom praznika. Pobogu, tko bi trošio vrijeme na kreativne radove ako nemaju praktičnu primjenu u školi? Tko bi proveo četiri jebena sata u piratskoj verziji photoshopa, bojajući svoj rad s jebenim bežićnim mišem koji ima rezoluciju od 6dpi a da za to ne dobije nekakvu korist? Pa još onda objavio rad na netu, bez vodenog žiga, da ga svaka budala moža na blog i sig staviti.
Ponekad se upitam što je ljudima. Zar im nije jasno da sam napravio nešto jedinstveno, nešto moje što mi nitko ne može oduzeti? Ne želim biti slavan niti zapamćen, pa čak niti prljavo bogat (ionako bih sav novac koji bih zaradio, da prodajem slike, potrošio na pribor). Jedino što želim je izdvojiti se od sive pozadine mutnih lica i zaboravljenih imena, da se bar netko nakon moje smrti mene sjeti i kaže: "E, to je bio poseban luđak!"
Stoga, zapitajte se po čemu ste vi posebni, po čemu se ističete. Iskoristite svoj talent i napravite nešto.
*Einstein nije vjerovao u osobnog boga (vjerski fanatici, pazite epitet osoban) nego je spominjao univerzalnog i deističkog boga koji nema veze s organiziranom religijom
Post je objavljen 01.08.2007. u 20:24 sati.