Zadnjih dana slabo radim, samo se lagahno zajebavam, surfam i razmišljam.
Paše mi.
Adaptiram se za nadolazeći g.o.
Pred g.o. obično sam u fazi mržnje prema sebi, bližnjima, poslu i nadasve smislu života, ali to je normalno za kretena u burn-outu kakav već jesam.
Tih dana u godini obično osvijestim i svoju neugaslu životnu želju.
Prilično je banalna.
Želim se znati tuči. Ne filmski šminkerski, nego onako jebeno, efikasno istočnjački.
Jelda da je malo psihopatski?
Al tako je, što ću.
Sa natruhama psihopatije i sociopatije u vlastitom karakteru pomirio sam se još na faksu kada sam spoznao da literatura neke moje odgovore u upitnicima osobnosti ne ljubi baš previše i svrstava me u blago devijantne. Npr. imate klasično pitanje u najpoznatijem svjetskom inventaru osobnosti koje glasi: “Da li se ikada poželite zabiti u vozilo ispred vas?”
Naravno da želim!
Skrenuo sam s teme...
Zašto tučnjava?
Ima tu malo robinhudovskih kompleksa o pravedniku pobjedniku i puno više dnevne pragmatike.
Kad ti neki agresivni seronja daje do znanja da je velik, čelav i jak i da su to argumenti zbog kojih ti moraš ustuknuti, a ti mu onda jednostavno polomiš pičku onako ajn-cvaj!
(Zbog toga sam se uvijek divio J.J. Burnelu iz Stranglersa koji je karate-guru, a i Tonči Tadiću bogami.)
Siguran sam da takva vještina pruža super kombinaciju produhovljeno-seljačkog samopouzdanja koje jednostavno godi.
Siguran sam i da vjerojatno nikad neću osjetiti isto. Nedovoljno sam nabrijan na tu ideju.
Eto podijelio sam s vama moju životnu želju.
Dosta za danas.
Post je objavljen 01.08.2007. u 13:46 sati.