Marketing
Dodaj kol'ko treba
Budući da čitate ovaj tekst, pretpostavljam da vam ga nitko nije isprintao i dao u ruke, nego da sjedite za kompjutorom i surfate. Ako je već tako, jeste li se zapitali tko su zapravo svi ti ljudi na netu čije blogove pratite i s kojima komunicirate na raznim forumima ili chatovima?
Ja, recimo, uopće ne vjerujem u anonimnost na netu, pa se ni ne trudim biti posebno tajanstvena ili ostavljati lažne tragove kako me netko ne bi skužio. Većina mojih frendova zna za ovaj blog, nije isključeno da ću jednog dana na njemu napisati svoje ime i prezime ili pak staviti neku svoju sliku. Trenutno se ne bih osjećala ugodno da to napravim, ali možda već sutra... Tko zna. Kad uhvatim vremena pišem na dva javna i jednom malom, zatvorenom forumu. Na sva tri stavila sam svoje slike i slike svoje obitelji (istina, na zatvorene dijelove foruma), otišla na bezbrojne kave i upoznala mnoge ljude od kojih sam neke u međuvremenu počela smatrati prijateljima i izuzetno sam sretna što ih znam. Možda zvuči čudno, ali postoje i ljudi koje iz bilo kojeg razloga nisam upoznala izvan neta (razlog je najčešće zemljopisne prirode), a također ih smatram prijateljima ili barem dragim osobama bliskog senzibiliteta, načina življenja i razmišljanja.
I sad, kao i u takozvanom stvarnom životu (a po čemu je to net nestvaran?), uvijek se možete pitati izmišljaju li ljudi s kojima se susrećete neke nove identitete, dodaju li si poželjne, a maskiraju nepoželjne osobine, do koje su mjere iskreni, a do koje glume. Muljatora ima uvijek i svugdje, no u komunikaciji uživo mnogo ih je lakše skužiti - ipak se u glasu i pokretima skriva mnogo više nego što mi mislimo i potrebno je biti izvježban manipulator da bi se prevario veći broj ljudi. No, na netu tih nezgodnih, tajnoodajućih dodataka nema. Svatko može biti prezgodna, atraktivna plavuša s harvardskom diplomom ili pak atletski građen predsjednik uprave neke uspješne firme koji u slobodno vrijeme trči na dobrotvornim maratonima. Svatko može biti brižna mama, vjerna supruga, fatalna žena, dokona bogatašica, kreativna umjetnica, otkačena individualka, uspješna poslovna žena, zastajemidah ljepotica, sve to zajedno ili nešto deseto, svakom po želji i zaslugama.
Ne mislim pritom na onu prastaru karikaturu koja prikazuje debelog starog stričeka i ocvalu tetu kako se dopisuju, pri čemu teta piše ja sam zgodan mladi dečko i imam genijalno tijelo, a striček odgovara a ja sam seksi sisata plavuša, nego mislim na ljude koji zadržavaju svoj stvarni identitet, koji se upoznaju s drugima, koji stavljaju svoje slike i zapravo uopće ne taje tko su, no obavezno si nešto dodaju ili oduzmu.
Nerijetko si postavljam pitanje što kad te na netu prepozna netko tko te i inače pozna i dobro zna kako stvari stoje? Na kraju krajeva, poneki ljudi s kojima se dopisuješ te znaju. Ne jednom nazočila sam kako ljudi, izmišljajući si te djelomično nove identitete opisuju svoju dugogodišnju karijeru u usponu, iako veći dio internetske populacije zna da rade tek posljednjih šest mjeseci i to na nekom dead-end radnom mjestu. Postoje i takozvane profesionalne brižne majke koje znaju sve o svemu, autoritativno daju odlučne savjete o odgoju, jerbo su njihova djeca naravno po svim kriterijima naj-naj na svijetu, no dobro se zna da spomenute majke osim cjelodnevnog sjedenja na netu i dijeljenja već spomenutih savjeta zapravo ništa ni ne rade, a djeca im, dok se sama igraju na podu ili gledaju telku, vide samo leđa nagnuta nad tipkovnicom. Susrela sam i određen broj ljudi čija djeca dobrim dijelom žive na račun baka i djedova koji im kupuju gotovo sve - od sitnica poput igračaka i odjeće do velikih komada opreme poput kolica, autosjedalica i sličnog. Mislim, nemam ništa protiv, neka si svaka obitelj sredi svoje međuljudske i financijske odnose kako god želi, no smiješno mi je pročitati ponosno hvalisanje kako mi od prvog dana u svakom pogledu sami brinemo o sebi i svojoj djeci, bez ijedne kune ičije pomoći. Ovaj, khm?! 
Ljudi koji briju na iskrenost zapravo su uvrijede najlakše na svijetu i ne dozvoljavaju da im se uputi išta osim hvalospjeva, najsamostalniji i najsposobniji najčešće oko sebe imaju cijeli network za pomoć i potporu, najuspješniji rade neke neodređene poslove koje tek periferno opisuju i dobro paze da ne odaju neki podatak koji bi dao naslutiti da zapravo nije riječ o direktorima banaka ili vlasnicima elitnih odvjetničkih ureda nego eventualno o kućepaziteljima ili čistačicama istih, odlučne supruge koje u svojim snažnim i emancipiranim rukama drže sva četiri kutka kuće, pa tako i osobnost svojih dragih muževa uglavnom su u ta ista četiri zida vlastite kuće manje od makovog zrna i rečenica koja im ne silazi s usana je da, dragi.
Zapravo, moram reći da me ta izmišljanja uopće ne diraju. Ni najmanje. Ili znam kako stvari stoje, pa me takve laži mogu eventualno zabaviti i nasmijati (ali i upozoriti da je riječ o nesigurnoj i nezadovoljnoj osobi prepunoj kompleksa) ili osobu ni ne poznam, a u tom mi je slučaju tek ravno ima li trosobni ili šesterosobni stan i ljetuje li na Mauricijusu ili u lavoru.
Ono što me u cijeloj priči zanima - i to iskreno - jest što se zapravo mota tim ljudima po glavama dok tako neukrotivo lažu? Jesu li možda već sami sebe uvjerili u svoju paralelnu stvarnost, pa duboko vjeruju da pišu istinu ili su pak prebolno svjesni nekih svojih tužnih istina, pa se na taj način svjesno tješe? Ili su pak do te mjere nezadovoljni svojim životima da im se prsti, čim sjednu za kompjutor i uključe net, otmu kontroli i, iako znaju da će barem dvadeset posto njihovih čitatelja pouzdano znati da lažu, ipak napisati nešto izmišljeno? Jer, pročitah ja na netu zaista svakakvih gluposti. Jedna je ugodno popunjena dama opisivala svoje uspješno mršavljenje riječima "sad sam tako vitka da moram promijeniti garderobu - sve veličine iznad 34 su mi prevelike". Istina je bila da je izgubila tek dva-tri kilograma i još uvijek bila uvjerljivo okrugla - takva se i pojavila na jednom masovnom internetskom okupljanju, na kojem sam ju i upoznala, no to ju nije spriječilo da se već dva dana kasnije pretvori u virtualnu Twiggy i pametuje o uspješnosti različitih dijeta i načina prehrane, zanemarujući činjenicu da ju je upoznalo i u svoj njezinoj dimenziji vidjelo dvadesetak ljudi. Druga je pak dama mjesecima pametovala o važnosti korištenja autosjedalice, a nastavila je činiti isto i nakon što se nekoliko puta pred svoje virtualne znance dovezla autom i djetetom koje je skakalo po stražnjem sjedištu - od autosjedalice, naravno, ni a. Znam i brinetu koja je redovno opisivala svoju dugu i gustu plavu kosu, pa nisam ziher je l' ženska daltonist ili ima problem s prihvaćanjem stvarnosti. 
I tako dalje, i tako dalje. Što je najgore, takvim ljudima rijetko kad netko napiše da izmišljaju - ljudi uglavnom šute i pokušaju se distancirati ili pak svedu odnos na površan i neobavezan - ali šute.
Ne biste vjerovali do koje mjere idu epidemije izmišljanja. I ne bih ništa rekla kad bi se svi ti ljudi krili iza nekih nemogućih nadimaka i strogo pazili da nikad nikog ne upoznaju. Međutim, obično su vrlo druželjubivi i vole se upoznavati, a kad sjednu za kompjutor, probudi se njihova druga (treća? četvrta?) osobnost i eto ti vraga.
I ne znam zapravo ima li net u tom smislu terapeutsku ulogu ili pak uvlači ljude sve dublje u te njihove izmišljene svjetove šarenog uspjeha, veselog života i nadnaravnih osobina.
I, konačno, kako im nije neugodno besramno lagati, kad SU SVJESNI da postoji nebrojeno mnogi ljudi koji znaju istinu?
Post je objavljen 01.08.2007. u 08:01 sati.