Opkoljenog paučinom, prljavštinom i dužnim metrima hrastovih letvica, zatiče me vijest o nesreći. Odjedanput sve izgleda jednako. Prazno. Kao da mi je nešto oduzeto. Elan koji me je do maloprije gonio na akciju pretvorio se u transcendentno tupilo, i zdrav se razum, kojeg je funkcija raščlamba i povezivanje, odjedanput počinje vrtiti u krug kao pokvarena longplejka i postaje potpuno beskoristan. Roj od šezdeset misli u glavi, svaka započeta, niti jedna dovršena. I najobičnije otvaranje vrata postaje teška zadaća.
To je kao mračni tobogan sa stotinu odvojaka. Upadam iz jednog u drugi bez mogućnosti biranja, okrećem se, kotrljam, klizim, padam, udaram po nevidljivoj hladnoj plastici, a ne nazire se kraj, niti ravan dio. Ne znam šta čeka na dnu. Vjerojatno ono gdje se on sada nalazi. A vjerojatno ništa. Neka beskrajna bjelina i stanje beskonačnog ushita, iskazanog u indijskoj mantri So'Ham. Nepoznati dio koji mi je oduzet - boli. Nadam se da će prijatelju biti bolje.
A sad idem dalje mjerit…..
Post je objavljen 31.07.2007. u 21:14 sati.