And now for something completely different...
"Malobrojnim onima koji me vole i koje volim— onima što osjećaju prije no onima što misle— sanjarima i onima što se pouzdaju u snove kao u jedine realnosti— nudim ovu Knjigu Istina, ne u njenom svojstvu Besjednice Istine, nego za ljepotu koja obiluje u njenoj istini; čineći je istinitom. Tima predstavljam djelo samo kao proizvod Umjetnosti: recimo kao Romansu; ili, ako tjeram na previsoku tvrdnju, kao Pjesmu. Što ja ovdje predlažem je istina:- stoga ne može umrijeti:-ili ako nekim sredstvima i bude satrto da umre, „ustat će ponovno na Život Vječni.“
Ipak, želim da se ovo djelo prosuđuje samo kao Pjesma nakon što umrem."
Ove riječi napisao je Edgar Allan Poe, novinar, književni kritik, romanopisac, esejist, novelist, urednik, dramski pisac i iznad svega pjesnik koji je stubokom promijenio ne samo američku i knjževnost engleskog govornog područja, već i svjetsku književnost uopće. Što se više može osobno napisati o takvom čovjeku, književnom geniju koji je osnivač detektivske priče, jedan od prvih pisaca horora, pisac znanstvene fantastike još prije Julesa Vernea, a nadasve tvorac nezaobilaznog pjesničkog opusa koji ostavlja dubok dojam na Charlesa Baudelairea i njegovu legendarnu zbirku, prekretenicu na modernu umjetnost Cvjetovi zla, (a jubilarna 150. obljetnica čijeg izdanja je šutke prošla 25.06 ove godine), a time i ne samo time na modernu umjetnost općenito. Potom da ne nabrajam cijeli niz značajnih umjetnika i ostalih veličina koji su u većoj ili manjoj mjeri stvarali pod dojmom ovoga zaista dojmljivog Amerikanca škotsko-irskog podrijetla, neka budu spomenuti samo najpoznatiji: W. Whitman, W. Faulkner, H. Melville, E. Dickinson, J. Verne, A. C. Doyle, S. Mallarme, P. Vallery, M. Proust, O. Wilde, E. Manet, F. M. Dostojevski, J. L. Borges, T. Mann, A. Schmidt, E. Rampo, F. Nietzsche, G. B. Shaw, A. Hitchock, J. R. R. Tolkien, A. G. Matoš, Tin Ujević, itd.
Heureka ili bez početnog ha(ka) popularno Eureka legendarna je uzrečica koja se povezuje s otkićem. Sam oblik Heureka prvo je lice perfekta glagola heurisko u starogrčkom jeziku te bi se u slobodnom prijevodu moglo shvatiti kao našao sam. Prema priči Arhimed je istu riječ vikao gol po ulicama Sirakuze kad je ono istrčavši iz kade svima želio obznaniti novi fizički zakon o očuvanju volumena koji je tako dobio njegovo ime. Poe svoj djelo imenuje Eureka jer ga opravdano smatra revolucionarnim otkrićem, ne samo za znanost, nego i za umjetnost i ljudsko poimanje. Eureka se bavi idejom svemira, njegovim postankom, razvojem, svojstvima i nestankom. Nakon što se izriče temeljna ideja Originalnog Jedinstva Prve Stvari koja služi kao spiritus movens cijelom eseju autor se služi zanimljivom pričom o boci iz budućnosti da dokaže besmislenost tokova tadašnje filozofije; odbacivši i Aristotelove aksiome te silogizme i Baconove empirijske metode on naglašva važnost intuitivnog skoka na primjeru Keplera i teorije heliocentričnog sustava.
Sad ja se ne suprotstavljam toliko tim drevnima što se tiče prozirne lakomislenosti njihove logike, koja je, jasno rečeno, bila bez oslonca, bezvrijedna i uopće fantastična, koliko što se tiče njihove pompozne i zabludne zabrane svih drugih putova prema Istini osim (vlastitih) uskih i pokvarenih putova, jednoga puzanja i drugoga zavlačenja, a kojima su, u svojoj ignorantskoj perverznosti, se usudili zatvoriti dušu, dušu koja ništa toliko ne voli koliko ona područja neograničene intuicije koja uopće ne poznaju „putova“.
Nije napredak postao po određenoj šabloni, tumači Poe, već po neodređenoj intuiciji. Potom se nastavlja boriti sa znanstvenim ili filozofskim terminima koje sam na svoj intrigantan način osporava ili potvrđuje, već koliko to odgovara njegovoj teoriji koju razvija od početka, teoriji da je sve postalo iz Originalnog Jedinstva i ima nepovratnu tendenciju da se u isto vrati. Tako on tumači gravitaciju i sve ostale prirodne pojave kao rezulatat neophodne raspršenosti svemira, napuštanja onog Jednog i prirodnog da bi iz toga nastalo mnogo i neprirodno. Mada je moderna znanost prve polovine 19. st. još u povojima jer proći će desetljeća prije nego će se pojaviti C. Darwin i De origine speciei ili Freud i Uvod u psihoanalizu ili Einstein i Moja teorija (Teorija relativnosti) briljantan um ovog znanstvenika već tada sluti i opisuje, naravno intuitivno, teoriju Velikog praska, koju će tek Lamaitre predstaviti široj znanstvenoj sceni sedamdeset godina poslije Poeove smrti i to uz pomoć Einsteinove Teorije relativnosti.
Ako je Absolutno jedinstvo centar onda je postojeći svemir rezultat širenja zračenjem (iradijacijom) iz tog centra...
Nadalje, on već tada iz ono malo informacija kojima je raspolagao pretpostavio i postojanje crnih rupa, između ostalih i onih koje postoje kao središta svake galaksije. Uporišta za odnos prostora i vremena i detaljne primjere Poeova viđenja crne rupe mogu se lako pronaći u novelama Rukopis pronađen u boci i Spuštanje u oluju, samo ako ih se protumači imajući znanstvenu komponentu u vidu, a i u Eureki Poe navodi stanovitog dr. Nichola te ističe da se doslovno slaže s njegovim stajalištem:
Nalazimo da (galaksije) nisu potpuno kružne, nego reverzivne, i da sve oko njih, na svakoj strani postoje nakupine zvijezda, koje se protežu očito kao da jure prema velikoj centralnoj masi što je posljedica djelovanja neke velike sile.
i inzistiramo da se zamisli okretanje (revolucija) svih kugli Galaksije oko neke divovske kugle koju uzimamo kao središnji stožer svih.
Još je jedan fenomen spomenut i razjašnjen u ovom Eseju o materijalnom i duhovnom svemiru, a uvelike se tiče znanosti. Službeni je naizv istog Oblerov paradoks. Naime, ako je svemir beskonačan ili nama nemjerljivo konačan, kako to da se u svakoj točki istoga noću ne nalazi jedna zvijezda što bi bilo logično za pretpostaviti samo ako se uzme u obzir potencijalan broj zvijezda koji prelazi trilijune.
Ako bi slijed zvijezda bio beskonačan, onda bi nam se pozadina neba predstavljala kao jednolična svjetlost, kao ona što je iskazuje Galaksija, budući da ne bi apsolutno postojala niti jedna točka, u svoj toj pozadini, u kojoj ne bi postojala zvijezda. Jedini način, stoga, na koji, s tim stanjem stvari, bismo mogli shvatiti praznine na koje nam teleskopi nailaze u nebrojenim smjerovima, bio bi pretpostavka da je udaljenost nevidljive pozadine toliko velika da je nijedna zraka svjetlosti još nije prevalila na putu do nas.
To su samo neki od njegovih postulata koje je znanost potvrdila kao točne, a ima ih koje je proglasila pogrešnima i o kojima nema određenog stajališta. No, nije u tome bit Eureke, već u načinu na koji je njen autor stvara, u posebnom stilu gdje se susreću poezija, znanost i religija kao potpuno kompatibilna sredstva tako da Poe podrazumijeva postojanje Boga, samo na svoj vrlo zanimljiv način (čime ću se u drugom nekom postu pozabaviti) i pjesničku intuiciju ravnu znanstvenoj teoriji. Čini se da ipak ima nešto istine i u onoj suštoj laži koju profesori književnosti ponavljaju u svojim predavaonicima dok kažu da Poe spada u romatizam, kad je jasno da ga se ne može svrstati ni u jedan pravac. Za ovaj um, natprosječne inteligencije i ogromne darovitosti, uopće ne postoje razlozi za razdvajanje tih područja ljudske umne djelatnosti. Zato on, prvenstveno pjesnik, naglašva da se ovo djelo, priznato kao napredno područje otkrića, ipak smatra pjesmom nakon njegove smrti te se onda nije čuditi kad složene kozmološke fenomene opisuje metaforički i poredbeno. Npr.
Gdje zjape ponori, crnji od Ereba, i čini se, daju nam tračke, kroz granične zidove Svemira Zvijezda, u neograničen Svemir Praznine, onkraj njega.
Eureka je pisana jezikom erudita, sa značenjima riječi od kojih neka više i ne postoje u engleskom jeziku, a bogatstvom svoga sadržaja i načinom izlaganja stoji kao izazov svakom koji želi više naučiti o poeziji, jeziku, religiji, filozofiji i znanosti općenito te je preporučam kao štivo svima koji su bolji poznavatelji engleskog jezika ili se takvima smatraju, a ostalima savjetujem čitati Poeove pjesme, novele i romane, u čijem se obilju genijalne umjetnosti može naći ponešto za svakoga. Pri samom kraju spoj svih mnogom današnjem čovjeku nespojivih pojmova odvija se kao prirodan zaključak svega već rečenog:
Poetska jest bit svemira koji je, u vrhovnosti svoje simetrije, najuzvišenija od pjesama. A simetrija i postojanost su konvertibilni pojmovi: stoga Poezija i Istina su jedno. Stvar je postojana u omjeru njene istinitosti i istinita u omjeru svoje postojanosti. Savršena postojanost, ponavljam, ne može biti nego apsolutna istina. Možemo uzeti zdravo za gotovo, onda, da čovjek ne može puno pogriješiti ili zabluditi, ako se podloži da ga vodi poetički, za koji sam ustvrdio da mu je i istinski, a i simetrični, instinkt. No, mora paziti, međutim, da ne bi, u neopreznoj potražnji za površnom simetrijom formi i pokreta, ispustio iz vida stvarno bitnu simetriju načela koja ih određuju i upravljaju.
Post je objavljen 31.07.2007. u 15:00 sati.