Moja klamerica zna sve o meni, ali ne zna pričati.
I to je dobro. Jer zna ona štošta što nitko ne zna, pa čak ni ja ne bih vjerovala svakoj njenoj riječi, kad bi ona progovorila. Srećom, neće.
Padne mi iz ruke, tako ponekad, sruši se na pod, a zna pogoditi i mali prst na nozi, koji je sad otkriven, jer je ljeto.
I to zna biti poprilično bolno. (Stisnu se oči, izleti psovka...)
Zvuk koji proizvodi ima čudesnu moć. Onaj klak-štak, koji se ponavlja i ponavlja, kad se zaboravi na vrijeme, radi se satima, spajaju se nepregledne količine papira, potvrda, raznih dokumenata, kalkulacija, rekapitulacija...
A onda se prišulja, uvuče se polako jedna misao i traži onu drugu, koja mora biti tu negdje...
Klak-štak, misli se spoje, a klamerica se sruši. Od miline, valjda.
A od čega bi drugog i mogla.
I sad je držim u ruci. Netko se igra onim new age kuglama što se vrte u dlanovima, netko gnječi stres lopticu i svi mi pričaju kako je to super stvar.
Ja klamam.
Smiruje me moja klamerica.
Odavno već ne brojim male zareze u velikim pričama.
i ovo..
Post je objavljen 31.07.2007. u 10:34 sati.