Dok prolazim kroz njezin tekst, čisteći ga od
upadica portugalske sintakse, podsjećam se na dijelove sebe
koje zaboravljam u zakucima primozga
jer ga dovoljno ne vježbam ovih dana.
"Tetka dokolica, tetka dokolica", pjeva dvogodišnji anđeo.
Osjećam se prozvano i branim se : "Bratec Martin, bratec Martin....ding, dang,
dong....i izmišljam priču o tužnom slikaru koji nije više imao inspiraciju
pa je plakao u svojoj sobi. Dok je plakao, crvene i žute bojice mu odlučile pomoći..."
Iznenađujuće dobar prijem kod anđela koji traži da joj priču pričam
opet i opet i opet... a onda u pauzi opet krene:
"Tetka dokolica, tetka dokolica", ne mijenjajući ritam.
Doista, tetka dokolica koju ovo dokoličarenje satire jer ga nema
s kime dijeliti. Točnije, s onim kojim želi. Istok je još uvijek predaleko u pretoploj
zemlji, a ja determinirana nekim većim stvarima frustrirano ispirem samoću
3.ljeto zaredom. Zazivam tanku kišu sjeverne Europe kojoj skoro krećem.
Da je zima u pitanju, ne bi bilo frustriranosti, ni ovog posta....
Ali ljeto je....LJETOOOOOO.....
....a ja sama, tijelo mi podatno, meko, nenastanjeno dok misli bezbrižno
lutaju neopterećene zvonjavom nekih kiselih zvona...
Šteta dokolice....
7 dana to go....
Post je objavljen 30.07.2007. u 20:47 sati.