konačno dođe ljeto. sretna sam. toliko da mi se ne da pisati.
danas sam imala par susreta s radnim svijetom i bilo mi je smiješno kako se ljudi živciraju zbog sitnica, kako su nabrijani i uvrnuti i brzo pričaju i djeluju kao na drogama. (zar sam i ja tako psihotična na poslu?) sve to zbog glupog stresa. sve samo da si možemo kupiti što skuplju odjeću. ili preživjeti. jedno te isto, realno.
uglavnom, na dan moje godišnjice operacije morala sam poslom u zadar. svo ovo vrijeme sam očekivala da će to biti poseban dan, ali ništa se nije dogodilo - bilo mi je posve svejedno nekako. pokušala sam se prisjetiti dana pred operaciju, kad sam čitala ritin komentar koji mi je u konačnici pomogao da se odlučim, da odem na operaciju, zatim dana poslije, boravka u bolnici, mame koja me držala za ruku, prijateljica i prijatelja koji su me posjećivali. imam čak i neke snimke iz bolnice koje su mi presmiješne jer ih se ja naravno ne sjećam.
ali, na dan jubileja morala sam raditi. sve se okretalo oko organizacije, obavljanja zadataka i grupne dinamike. motiviraj jedne, smiri druge, nemoj se zamjeriti s trećima, pusti budale. moja mantra.
sve se naravno dobro završilo, čak smo se tih par dana u Zadru uspjeli okupati. moja šipka je kao i uvijek vjerno virila. a šta sad?
stalno susrećem ljude koji se žale na to kako je život težak i kako je negdje drugdje trava zelenija i kako je situacija bolja. to su ljudi koji kradu - moje vrijeme, moje emocije, moj trud, moje novce. ili oni koji ko fol nisu čuli za princip recipročnosti. obećanje ludom radovanje. koliko vremena treba za reći hvala?
Ne raspravljam više s njima. kad su tako potkupljivi i predvidljivi. daš im ono malo što prose - bilo da je vrijeme, informacija, ili nešto drugo. Čovjek bi mislio da im popuštam u nekom bolesnom napadu UBER morala. NE. popuštam zato što mi se ne da raspravljati. popuštam zbog lijenosti i egoizma.
Post je objavljen 30.07.2007. u 17:15 sati.