Pregled posta

Dug je i zaobilazan bio put kojim je do mene došla poezija Zvjezdane Jembrih - bar u ovom, pisanom obliku. Jer umjetnost ove neobične autorice, koja ujedinjuje likovni i književni talent, zapravo je jedinstvena: bez obzira na medij, ona je plod nekog organskog rasta, uvijek jednako autentična, uvijek nastala iz najdublje osobne potrebe. I pred pastelima krajolika - koji su kod Zvjezdane Jembrih svedeni na najosnovniji potez svjetla i boje, i pred land art instalacijom u kojoj se crvene trake isprepliću s livadom, i pred proznim zapisima ili pak stihovima, pažljiv gledatelj-čitatelj osjetit će da se radi o istome. Tu se govori o nečemu elementarnom, bitnom, što pod svjetlima običnoga dana ipak najčešće ostaje skriveno, otkrivaju se silnice neke gotovo magijske energije, ali pogled na stvarnost pri tome ostaje bistar, uz poneki osmijeh i dašak ironije.
Zvjezdanim pasteli koji su reproducirani na ovicima ove biblioteke doveli su do našega razgovora o njezinim pjesmama. Kad sam ih počela čitati, dojmila me se njihova krajnja pročišćenost, sugestivnost slika, autoričina sigurnost u izlaženju na kraj s riječima. Instinkt i pouzdan ukus kojim zaobilazi opisno i patetično, spirući «sve dok ne ostane - skoro ništav. Ono što ipak ostaje nakon spiranja oblo je i glatko, nužno i neosporno.
Sanja Lovrenčić