”Sanjao sam
E kako ulaziš u moju pjesmu
Ulaziš prosto ko u svoju baštu
Pod pazuh dolijeću ti lastavice
Ja pjevam bijela mi krila rastu
Al’ više me ne boli....
Sanjao sam
E kako s anđelima jedeš trešnje
I kako anđeli na mene liče
I kako šapućem u tvoje krilo
Rađaj mi djecu kao kolačiće
Al’ više me ne boli...”
Bijelo dugme
San prvi....
Dobivam neku reklamu-časopis u kojoj su označeni neki proizvodi i članak o Parizu.
Zove me i traži me da idem s njim u Pariz.
Da je malo proučavao i shvatio kako je Pariz predivan i kako sad vidi da sam morala uživat tamo.
Želi sa mnom ići tamo i uživati.
Kažem mu da mi je lagao i kako da sad nakon svega idem s njim tamo?
Kaže mi da nije važno šta mi je lagao, da želi da stvari budu kao prije, da želi uživat sa mnom, biti opet sa mnom, da želi ići u Pariz.
Kažem mu opet da mi je lagao.....
San drugi....
Opet radim u firmi gdje sam ga upoznala.
Tamo je sve drugačije.
Vozim se autobusom na posao, gledam kroz prozor.
Najednom stojim vani pored ceste, oko mene samo livade. Razmišljam kolko je već prošlo od kad je umro?
Dvije, tri godine?
Kolko ga već nema?
Nije umro ali svima je rečeno da je umro kako bi se mogao povuć iz posla zbog svojih zdravstvenih problema.
A možda i je umro. Nema ga kolko ono? Dvije, tri godine???.....
Srećom budilica zvoni....mogu prestat sanjat ga.
Ne znam zašto mi dolazi u snove.... ako ga nema u javi ne želim ga ni u snovima....
Ne želim da više boli.....
Post je objavljen 30.07.2007. u 10:49 sati.