''Što želite od mene?'', upitala sam drsko.
''Želim razgovarati. Pravila kažu da morate poslušati nastavnike, zar ne?'', upita Elaine, podignuvši obrvu.
''Da, ali Maggie nikad ne poštuje pravila'', upade Amanda.
Elaine ju samo pogleda, a zatim se okrenu natrag meni. ''Molim te, pođi sa mnom'', ponovila je, ovaj put nešto blažim glasom.
Kimnula sam glavom i zaogrnula svoju crnu pelerinu. Nisam imala drugog izbora, premda uopće nisam željela čuti njezinu stranu priče.
''Izvoli, Margaret'', reče Elaine, pokazavši mi rukom na naslonjač preko puta njezinog. Sjela sam se i prekrižila noge. Prkosno sam ju gledala u oči, kako bih joj dala do znanja da sam na Lujizinoj strani.
''Istina je da nikad nisam bila u dobrim odnosima s tvojom mamom. No, to nije bila moja krivica'', počela je, nabacivši masku nevinašceta na lice. ''Ona je bila ta...''
Prekinula sam ju. ''Profesorice Brown, što točno želite od mene?'', upitah.
Nasmiješila se i uhvatila me za ruku. Brzo sam se izmakla. ''Želim ispraviti neke pogreške iz prošlosti. I želim da znaš da, iako se nikad ranije nismo imale priliku upoznati, možeš računati na mene. U svakom pogledu'', nastavi ona.
''Hvala vam'', rekoh, okrenuvši očima. ''Nepotrebno, ali hvala.''
''Ne moraš mi persirati. Teta sam ti'', odvrati ona slatkastim glasom.
''U redu, teto. Mogu li sada ići?'', upitah.
Kimnula je glavom. ''Idi. I, molim te, reci Amandi da sutra poslije prvog sata navrati do mene'', rekla mi je, dok sam izlazila iz njezinog kabineta. ''I zapamti, ako nešto budeš trebala, ja sam tu.''
Niti za tren joj nisam povjerovala. Niti za tren. Valjda sam bila toliko dobra glumica i lažljivica da sam mogla odmah prepoznati tko mi mulja. I bila sam gotovo sigurna da je Elaine jedna takva osoba.
Ili sam možda ipak preoštra prema njoj? Možda sam zatrovana mržnjom koju je Lujiza podijelila sa mnom. Možda jednostavno više nisam u stanju ikome vjerovati... Možda sam jednostavno isuviše sebična...
No veća je mogućnost da imam pravo kad kažem da je Elaine lagala...
***
''Hej, Maggs, što imamo prvi sat?'', upitala me je moja prijateljica Roxxane Taylor Kaylie Kent, dohvativši šolju čaja sa stola.
''Preobrazbu'', odvratih, trpajući kolače u usta. Bila sam toliko zaokupljena doručkom da čak nisam stigla kukati što ću pedeset minuta morati slušati McGonagalličine prijetnje i žalbe na duševnu bol koju joj navodno nanosim.
Roxxane se zagrcnula i ispljunula čaj na Alexisinu pelerinu. ''Oh, Bože, zašto me ovako kažnjavaš?!'', zakukala je. ''Cijelog života sam bila poštena! Vjerno sam služila Gospodaru, ponižavala Gryffindore, zavitlavala profesore... da li sam ja nečim zaslužila da me ovako kažnjavaš?!''
''Nećeš dočekati odgovor, čajopljuvalo!'', prosikta Alexis. Položila je ruke na Roxyin vrat i počela da ju davi.
Poslije doručka koji je Roxy preživjela samo zahvaljujući Haleyinoj spasonosnoj intervenciji, moja sestra i moje prijateljice su otišle na sat Preobrazbe. Na moju veliku sreću, nisam bila u situaciji da im se pridružim. Morala sam posjetiti svog starog prijatelja...
''Hej, Hagride!'', uzviknuh, potrčavši prema njegovoj kolibi.
Glasno je otpuhnuo i pogledao u nebo. ''Što sam ja Bogu skrivio?!'', zakukao je. Nasmijala sam se i stala nekoliko centimetara dalje od njega.
''Što hoćeš, Voldemortice?!'', upita on ljutito.
''Nije ti hladno ovdje?'', upitah ga, ne obazirući se na njegovo pitanje.
Stisnuo je zube. ''Ne! Gubi se!'', urlao je.
''Sram te bilo. A ja ti samo želim pomoći da se ugriješ'', rekoh, izvadivši štapić iz pelerine. ''Incendio!''
U sljedećem trenu, vrh Hagridove goleme brade se zapalio. Urlao je kao da ga netko kolje, a potom se počeo bacati po travi. Crkavajući od smijeha, vratila sam štapić u pelerinu i potrčala prema školi. Hagrid je pojurio za mnom, mlateći rukama svuda oko sebe. Znala sam da ću imati problema zbog ovoga, ali si nisam mogla uskratiti zadovoljstvo da maltretiram tog debelog manijaka.
''Gospođice Riddle, otkud vam pravo da kasnite?!'', zaskoči me McGonagallica, prije no što sam i uspjela pošteno otvoriti vrata. ''Ne želite valjda da Slytherin ode u minus sa bodovima?!''
''Tko? Ja? Niet!'', uzviknuh zadihano, sjednuvši se u klupu kraj Amande, koja se prigušeno smijala. Ona fakat uživa kad sam ja u nevolji.
''Još ćemo se mi obračunati'', prosikta McGonagallica, a potom izvadi knjigu iz svoje ladice i poče nas smarati sa stvarima koje ćemo učiti ove godine.
''Maggie, gnome iritantni, opet si maltretirala jadnog Hagrida?'', upita Alexis, povukavši me za rukav pelerine.
''Naravno. I opet me je pojurio'', pohvalila sam se, okrenuvši se prema klupi u kojoj su sjedile Alexis i Melody..
''Žao mi je samo što te nije stigao'', reče ona. Potom je odmahnula glavom i počela prepisivati neke podatke sa ploče. Nezainteresirano sam podigla noge na stol i počela črčkati po svojoj bilježnici. Vidjela sam da me McGonagallica ljutito promatra (veliko čudo, hehe...), no nisam se obazirala. Jedina stvar koja me je začudila je to što me matora vještica nije opomenula.
Do kraja sata, u bilježnicu nisam zapisala ništa od onoga što mi je bilo potrebno za učenje... Mnogo puta sam ispisala jednu te istu riječ. Osveta... Osveta... i ponovno Osveta. Toliko jako sam prislonila olovku uz papir da sam ga gotovo pocijepala.
''Hej, Amanda...'', započela je Isabell, koja je sjedila u klupi ispred mene. Okrenula se da nešto pita moju sestru, a potom je primijetila moje škrabotine. ''Maggie, koji vrag ti izvodiš?''
Nasmiješila sam se. ''Potpisujem se. Znaš, moje srednje ime...'', rekoh uvjerljivo.
Ona kimnu glavom. ''Ah, u redu onda. Amanda, možeš li mi posuditi knjigu iz Preobrazbe jer sam ja svoju zaboravila u društvenom?'', upitala je, okrenuvši se natrag k mojoj sestri.
Morat ću biti malo opreznija, rekoh sebi, zatvorivši bilježnicu na kojoj sam nacrtala Tamni znamen. Na svu sreću, Isabell to nije primijetila. No, iskreno, ne bi me bilo briga ni da je... Znala sam da više neću moći držati ovaj bijes u sebi. Znala sam da neću još mnogo izdržati... Imala sam potrebu zavrištati na sav glas:''Sve vas mrzim!'' Svakim danom, moći koje sam naslijedila od Voldemorta su rasle. Svakim danom, postajala sam mu sve sličnija... Osjećala sam to. Osjećala sam Moć... I Mržnju... Zauvijek.
Ipak, morala sam se truditi da sve to potisnem... Bar dok Potter i njegova sestrica Megan ne budu mrtvi. Dok ne padnu pod ljepotom crne magije... A onda, doći će moj dan. Doći će dan kad će Nasljednica uništiti sve koji joj se suprotstave... Doći će dan kad će svi upoznati pravu Margaret Annabell Revenge Riddle.
***
''Sis, što Elaine hoće od mene?'', upitala je Amanda, dok smo ju Alexis, Draco, Roxy, Amy i ja pratili do Elaineina kabineta.
''Glumit će ti dobricu i dva sata će kenjati kako možeš računati na nju'', rekoh, potapšavši ju po ramenu. ''Izdrži.''
Nasmijala se. ''OK. Vidimo se onda na satu. I recite Snapeu da ću kasniti!'', doviknula je, odškrinuvši vrata.
''Ah, da...'', uzdahnula sam. ''Sad imamo Napitke.''
''Ja imam Obranu kod Lexy. Blago vama'', rekao je Draco.
''Nemoj da ti sad nabijem ovaj štapić u grlo, idiote zalizani!'', povika Alexis na njega. ''Mrzim Snapea gotovo koliko i Maggs mrzi Pottera.''
''Auuu...'', reče Roxy. ''Znači, stvarno ga mrziš.''
Draco me je zagrlio. ''Ne vjerujem da netko može mrziti kao moja Maggie'', rekao je, sklonivši pramen kose s mog lica.
''Tu se moram složiti'', nasmijala sam se.
No, nisam se dugo smijala. Krajičkom oka ugledala sam Dumbledorea i Hagrida kako nam prilaze. A bilo je poprilično smiješno vidjeti Hagrida bez brade.
''Eno je!'', uskliknula je ta gromada koja se prije pola sata zapalila na dvorištu, pokazavši rukom na mene.
Dumbledore ga sumnjičavo pogleda. ''Gospođica Riddle? Siguran si da je ona istrebila tvoju bradu?'', upitao je ozbiljno.
''Tko bi drugi bio u stanju izazvati probleme već prvog dana škole?'', uzvrati Hagrid, strijeljajući me pogledom. Iskezila sam se.
''Imaš pravo'', složi se Dumbledore. A potom se okrenuo meni. ''Gospođice Riddle...''
Prekinula sam ga. ''Nije istina!'', uzviknuh. ''Nisam ja. Ne bih se čudila da si je on sam zapalio bradu kako bi mene okrivio!''
''Sigurno je bilo tako. Sjećate se kad smo mu pustili skakavce u kolibu i da je zbog Maggie i Amande završio u invalidskim kolicima?!'', branila me je Alexis.
Dumbledore je jedno vrijeme šutio. Izgledao je kao da razmišlja (čuda se dešavaju). ''Hmmm... to mi zvuči vrlo vjerojatno'', rekao je naposlijetku. ''Hagride, Maggie ti se doista zamjerila prošle godine, ali to nije razlog da ju uvaljuješ u nevolje. Vjeruj mi, slutim da će ih i sama dovoljno napraviti.''
''Tako je, profesore'', složih se, glumeći vragolastu curicu koja sam bila kad sam tek došla u Hogwarts. No, to i je bilo to; gluma. Jer, dok sam govorila, pred očima mi je bilo Voldemortovo lice... Njegov pogled, njegove oči... I u trenu sam osjetila kao da je tu. Kao da je postao dio mene... Kao da smo jedno...
P.S. Eto, nadam se da vam post nije predug. Uzgred, pisala sam i stafetu (10 stvari o sebi) na Lexy, pa koga zanima, neka svrati.
Kiss!!!
Post je objavljen 30.07.2007. u 09:01 sati.