"Dečki, cuclač je u Zagrebu", progovori ozbiljno Hrt Glavobrad. "Jozo, ti ćeš opstruirati donju hemisferu za tri decilitra... Jesi li razumio?", upita Hrt pomalo izgubljenog Jozu koji je kopao s obje ruke po džepovima hlača, tražeći zajutrak. "Ja, ja, eno uz ogradu sam jih ostavijo, sve svoje pulene, ja, ja", smeteno odgovori Jozo, na što ga Hrt presječe motikom u oko. "NEMA SPAVANJA! JEBO TE JA!", uzviknu tada Hrt. Jozo ga nikada ne vidje tako ljutita, a ni ostali članovi družbe. Smiljo, Krepuc, Bekteš i Miralem te mala Suada pogledaše se u čudu otkud Glavobradu toliko srdžbe, ili što bi Krepuc rekao, "srđždbe". Jozo se primiri, sada jednook, izvuče ruke iz džepova, te počne hiniti pažnju. U tom trenutku uz tresak i bljesak, u sklonište upada Komisija za pismenost te autora ovih redaka odvodi na pogubljenje zbog maloprijašnje konstrukcije "hiniti pažnju"; no iako svjestan svoje grješke, autor se nije udostojijo stisnuti "bekspejs", te je napisao "udostojijo", hoteć (bez grješke) još jedared isprovocirat' Komisiju, u čemu i uspijeva, te ga ovi ubijaju na licu mjesta. Iako, mjesto nema lice, to svi znamo i zato ova priča lagano odlazi u kurac. Što zbog ludosti, što zbog gluposti, što zbog minucioznosti, što zbog krepuskularnog mastodontizma, što zbog wartburga, što zbog zaloga za budućnost, što zbog partizanskih brakova (kojih je i mali Rafo bio izdanak), što zbog jedne divne crne žene, što zbog navrat-nanos snijega koji je zatvorio sve prometnice u Gorskom kotaru, a bogme, idejni pokretač cijelog Navogorodskog Pokreta za letimično stanje prozaičnosti gledao je kako bi se i on izvukao što zbog nanula, što zbog rudimentarne konstrukcije svojih biomehaničkih zglobova, koji su već pokazivali stoljetnu istrošenost, iako napravljeni od koregarija, najtvrđe dinje u univerzumu.
Vrag je došao po svoje i tu će ostati. Baljezg, baljezg. "Gospon Vragec, kaj vi mislite o irigaciji?", upita Vodviljka žustro. "Pa kaj ja znam, vrak te yaebi, to jest, jebo te ja - takorekuć, s navedenom preblematikom susreo sam se nebrojeno puta u svom dugom i nadasve zanimljivom životu prožetom praksom. Sve se svodi na jednu dimenziju, a ta je sir i, naravno, vrhnje, da me kasnije ne bi pitali koliko jarac ima latoflex ležajeva u stražnjem warp pogonu", odgovori Vrag britko, izazivajući trenutak neizvjesne tišine, nakon čega ga Vodviljka stidljivo priupita: "A bi'l ti hopso po bureku, a da je ovaj plav?" Vrag se namršti, pojede si ruku i progovori, sve grmeći: "Huljo! HULJOOO!!! Soli mi daj!", na što u prostorije gdje autor ovog teksta piše isti, upada Komisija za debile i iritantne glupane (K-DIG) te uhićuje autora odvodeći ga u četiri nepoznata smjera, utrobu ostavivši još uvijek za tipkovnicom. No, uz pomoć drevne somalijske vještine zvane Plešući Trakt, utroba počinje stidljivo kucati po tipkovnici, slovo po slovo dalje, ovaj bizarni esej o neuništivosti ljudske volje, koji se lagano mijenja u esej o neuništivosti probavne (probavlje?) volje, zadrtosti i samozadrtosti, te automehaničarstvu bablje kuke. "Uvijek pretjeruj, to ti raja voli", savjetovao je bubreg utrobu prije nego što su ga odveli u jednom od smjerova. "Ali bubreže!", prozbori utroba, "Ti si isto dio utrobe, tj. mene! Dakle, još uvijek si tu sa mnom!" "Oh, volim te!", zaguguće utroba, tj. i bubreg isto, jer je i on dio iste (ova riječ "isto" je totalno super-super -- op. a. trenutak za bljuvanje), te se zagrli utroba sama sa sobom i s hodnikom i s cijelom armaturom prokletog kotača zvanog bitak.
Josip Reptilović Svinjski
Post je objavljen 02.08.2007. u 08:16 sati.