Marketing
Znam...
Zita napiše post,ubrzo zatim i Ines,a sad i ja...jbg,ali moram.
Jer muči me nešto. I negdje to moram izbaciti jer me stvarno ljuti...
Neki ljudi me potakli na razmišljanje o tome koliko su uopće neka prijateljstva vrijedna. Koliko nama možda znače,a druga strana shvaća taj odnos tako olako i bez poštovanja. Shvaćam da smo svi ljudi i naravno da griješimo,ali zašto neki kao da ne shvaćaju što rade. Kako se odnose prema ljudima koji su im spremni toliko pružiti da bi zaradili njihovo poštovanje,a to prolazi neopaženo i jednostavno pada u vodu. Možemo li uopće nazvati prijateljstvom nešto što je ispunjeno stalnim borbama i uvjeravanjima? Ne,ne bih rekla...
Baš to prolazim s jednim tzv. prijateljem,a vidim da nisam ni jedina. I koliko god ga ne želim pustiti,njegov lakomi odnos prema meni me tjera na to. Tjera me da mu kažem zbogom i pustim neka sve ide k vragu.
Stoti put vodim istu raspravu s njim, i jednostavno se u jednom trenutku isključim i u glavi mi počne zvoniti ono što Boris često kaže...čim se ukaže prilika,svi ti takozvani prijatelji zabit će ti nož u leđa.
I jedostavno,istina je. Svjesno ili ne,kad-tad svi mi povrijedimo nekoga na neki način...a onda je pitanje hoćemo li dobiti drugu priliku.
Zato sam odlučila,potaknuta time,da ću uz sebe držati prave prijatelje,one ljude do kojih mi je stalo i za koje znam da osjećaju isto. Za njih..učiniti ću sve,i truditi se što manje griješiti. a ostali,svi oni koji se izdaju za nešto što nisu...neću se truditi više uvjeravati ih u nešto što ne shvaćaju. I to je to...za takve ja više ne postojim.
P.s..Zita me podsjetila da moram pozdraviti svoju dragu prijateljicu,šaptačicu konjima a.k.a the horse whisperer.
čovječe,curu s tako brzim jezikom još nisam srela..trebalo joj je samo 2h da smisli što će mi odvratiti na onu moju opasku.
A sad stvarno,veliki pozdrav šaljem svojoj miloj Ziti,Ines,Borisu,Vasilju, i Ivi.
Sve vas volim 
Odoh ja sad u krpe...odjavljujem se.
Post je objavljen 29.07.2007. u 23:07 sati.