Buđenje oko 5 sati, uh, već je 30 celzijevaca. Kratko spremanje krećem POLOM ka Sloveniji. Rano je, ali razmišljam, mora de je Marijanu još gore jer je on oko 5 krenuo iz Rijeke da mi bude potpora. Hvala mu, stvarno je dobar kao kruh!
Moram priznati imao sam respekta spram utrke u Sloveniji, ponajviše zbog toga što se vozim u Europi, a zatim što je ovo još jedna utrka na kojoj uopće ne poznajem stazu. Čuo sam da je kraća od Grobnika i da se vozi druga, većinom treća, kratko četvrta brzina. Tako i bude. No, predrasude o europskoj utrci se rasplinuše pri prvom pogledu na trkalište. U sredini kukuruzišta, nakon mjesta „Črešnjica pri Cerkljah“ smjestila se napola zapuštena ratna baza, vojni aerodrom, mislim, koja je danas diskretno preuređena u dirkalište (čitaj trkalište). Grobnik je zakon! Grobnik je europa, a naši ljudi znaju napraviti „happening“. Samo kad bi još hrvatski puk krenuo na staze i napunio gledalište bilo bi kao u snu. Ozbiljno, hrvatski je motosport izašao iz krize i može se vidjeti lijepih i zanimljivih utrka.
No vratimo se preko granice do Cerklja. Ubrzo je zapeklo sunce i pozvani smo na prvi kvalifikacijski trening. Dvadeset minuta vožnje koristim za upoznavanje staze. Moj mehaničar (Hvala gospodine Sekulić) mi je dobro složio ovijes. Polo leži puno bolje, auto je puno tvrđi nego na grobniku i to mi odgovara. Jedino što mi zadaje probleme su istrošene gume (još sa Grobnika, nove čuvamo za utrku) i par kratkih zavoja za koje je druga brzina prejaka, a treća preslaba. Naime mogao bi ih proći trećom, ali onda okretaji krenu od oko 4000/min, pa dok se polo razmaše.... Nadalje, postoji dugačak pravac na kojem se drži treća brzina do kraja, zatim „šalta“ u četvrtu, vrlo kratko se drži i zatim kočenje u lijevi zavoj koji se može dosta brzo proći. Na tome pravcu vozim maksimalno 130km/h i kočenje nije toliko dramatično kao nakon Grobničke ciljne ravnine. Pred samu ciljnu ravninu postoji jedan kratki desni pa dugi lijevi zavoj kojeg izvlačim u drugoj brzini pa nastavljam u trećoj kroz startni/ciljnu ravninu. Tu sam i dobio, po svršetku treninga, pokudu od gospodina Acka i mog mecene Marijana jer sam pri ubrzavanju iz tog zavoja pre malo otvarao volan, ravnao kotače i nisam koristio punu širinu staze što me je dodatno kočilo jer vozilo sa prednjim pogonom najbolje ubrzava kada su pogonski kotači izravnani. Učinio sam još jednu grešku, kočio u šikani i udario u gume te se izvrtio za krug. Nanio sam prvu ozljedu poliću u smislu ogrebotina i izbijenog nosača za tablicu.
Vrijeme koje sam postigao očekivano je bilo slabije za oko dvije i pol sekunde od svemirskog Marka Pavića. Drugi trening ostat će mi u sjećanju zbog kontakta sa vatrenim zadraninom (mislim) te nanosim još jedan, doduše blaži, ožiljak polu. Oprosti Roberte još jednom.
Prvu utrku završavam poslijednji četrnaesti, a drugu jedanaesti te osvajam prve bodove u kupu. Drugu utrku vozim bolje, ponaviše zbog svježih guma i odličnog savijeta gospodina Sekulića oko tlaku u istima. Nisam mogao vjerovati koliko krug stručnjaka oko automobila sa manometrom u rukama može promijeniti vozne osobine automobila. Druga je utrka bila zanimljiva jer je start bio ponovljen zbog izljetanja ukupno, mislim, pet vozila u prvome krugu. Bilo je to ponovnih petnaest minuta čekanja startne procedure u uzavrelom kokpitu ispod sve homologirane odjeće i obuće. Jako sam zadovoljan vikendom, ali i dečkima iz kupa, organizatorom kupa, svaka im čast, svi su susretljivi i otvoreni za pomoći, ali kada dođe vrijeme za utrku nastupi profesionalnost i nema van regula. Što reći kada vas organizator kupa nakon napornih i dehidrirajućih osamnaest krugova počasti rashlađenom lubenicom i dinjom! Kao nagradu dobio sam novu Pirelijevu gumu koja će, po svemu sudeći, dobro doći na kružnoj utrci na Grobniku početkom mjeseca rujna. Vidimo se tamo!
Post je objavljen 29.07.2007. u 21:53 sati.