Let's face it - vjerojatno smo svi prije ili kasnije nezadovoljno pogledali u ogledalo. Neki cak i radili na tome. Provodili sate i sate trceci, pedalirajuci, veslajuci, znojeci se u teretanama. Fenomen ili ne?
Nakon dugih tura znojenja, obicno na pocetku to djeluje kao placebo lijek. Gledamo svoj "napredak" i entuzijazam raste - makar misici ne. Ipak, radili smo dugo i naporno, i toliko zeljno ocekujemo rezultate da uspjeh ne smije izostati.
A onda - dodje tura otreznjenja i entuzijazam naglo splasne. Prije ili kasnije vidimo se onakvima kakvi jesmo - nephotoshopirani, mozda malo salasti, svakako ne kao lica koja vicu sa naslovnica. I sva zelja za vjezbanjem nestane. Za samopouzdanje koje smo htjeli dobiti svojim izgledom, mozda je ipak bitnije voljeti sebe bez obzira na sve - i prihvatiti se takvim.
Al ne bojte se udarati glavom u zid od frustracije - to ipak trosi 150 kalorija na sat :)
Post je objavljen 29.07.2007. u 19:05 sati.