Taj je moj donedavni "prijatelj" dosao raditi u istu organizaciju ovdje, godinu dana nakon mene. Zajedno smo poceli raditi u Zagrebu za UN, istog dana, daleke '92. Bio mi je takodjer vozacki instruktor. Kad je dosao u Haag, dijelio sam s njime svoju garsonjeru (veliki ustupak s moje strane jer neizmjerno cijenim vlastiti mir i prostor i nisam ga navikao dijeliti s ikime), ja sam mu nasao njegov prvi stan, sve sasvim prijateljski.
Covjek je vrijedan i pametan na svoj nacin (vrlo razlicitit od mojeg). Od svakoga ga se nesto dade nauciti, i ja sam ga prihvacao kao sto prihvacam mnoge ljude cije mi se zivotni interesi cine stranima: bez osude i s iskrenim nastojanjem da razumijem sto bolje sto ga cini takvim kakvim jest. U razlicitosti je bogatstvo.
On je jedan od nasih ljudi koji zivot promatra kroz prizmu novca i koji se nikad nije ustrucavao staviti cijenu na neku gestu pomoci koju bih ja i ljudi koji su mi blizi ucinili iz zadovoljstva sto mogu biti od pomoci prijatelju. Pokusavao sam od njega manjim dijelom preuzeti taj nazor i barem malo razlabaviti svoju nevoljkost takvom "germanskom" karakternom odrednicom. Ali to jednostavno nije moj stil i to se ne da nauciti, sve dok novca ima. Novac sam uvijek dozivljavao kao zrak (koliko god povremeno prizeljkivao da nije tako): vazan je tek ako ga se uopce nema. Kad ga se ima, uvijek ce se nekako izaci na kraj. Bolje zivjeti bogat nego takav umrijeti: novac je da se trosi.
Ali takodjer ne valja suditi ljude kojima su prioriteti u zivotu drugaciji. Ako covjek siri svoje zivotne obzire onda si to ne moze olako dopustati.
A zivjeci kod njega, s njegovom suprugom i dvije pudlice, cesto sam nailazio na tihu osudu mojeg manje uobicajenog ritma zivota koji ne nalazi nagradu u tihom opanjkavanju posla i besciljnom prebiranju po TV kanalima navecer. Iako im se kao domacinima nista ne moze prigovoriti, postalo je jasno da me gledaju sa zazorom (ako ne i strahom) s kojim se promatra netko poremecen (pa kad je tako, onda sam si priustio na upravo takav nacin obiljeziti kraj nasem 'prijateljstvu').
Meni je potrebna intelektualna stimulacija da bih se osjecao zivim. U proteklih godinu dana nisam je nalazio na poslu a ni doma - neprikladno malenom prostoru koji mi svojim kaosom i "dzumbusom" crpi i prazni koncentraciju i u kojem osim pasivnog gledanja filmova i spavanja tesko da ista mogu kreativnog ciniti, ali kojeg sam svjesno odabrao da bih imao dnevni podsjednik i prisilu urediti si novu zbilju u obliku vlastitog zivotnog prostora. Tako sam se nasao u nezavidnoj situaciji gdje je polovica najvaznije zivotne jednadzbe (1/2 = posao, 1/2 = privatni zivot) neprihvatljiva iz razloga van mojeg domasaja, a druga iz vlastitog izbora. Rezultat je bio da sam zivio pod konstantnim osjecajem OPSADE, gdje nije bilo prostora za opustiti se i biti potpuno svojim.
Tako sam, na poslu, pokusao svoj polozaj uciniti podnosljivijim i svoju savjest i radnu etiku zadovoljiti barem time sto sam svoj polozaj ucinio jasnima svima kojima bi trebali biti jasni: mojim izravnim kolegama i sefovima. Time sam poceo ciniti kardinalni grijeh u UN-u: talasanje.
Nisam ja nikakav posebni moralista: uostalom, sve dok je jedna polovica jednadzbe bila u redu, bez problema sam se nosio s drugom tijekom svih 17 godina svog radnog iskustva. Ali ovo su bile ekstremne okolnosti, i one su mahom nerazumljive ljudima koji se nisu nasli u slicnoj polozaju.
Tu vrijedi ona uzrecica: sit gladnome ne vjeruje.
Kao sto u nekoj organizaciji ima razloga za postojanje ljudima koji ce potiho trpiti dok mogu i onda otici negdje drugdje, ima razloga i za one druge, koji razumiju sistem ali ga iz nekog (mozda pretjeranog) idealizma iskreno zele promijeniti, pa ako ne ide potiho i lege artis, onda glasnije i drcnije. Je li UN medjunarodna i multikulturalna organizacija ili nije? E pa onda bi se moralo naci barem nesto opravdanja for a Balkan Boy pogotovo kad se ukazuje s (inace) tako dobrim manirima. Uvijek ce mi drazi biti ljudi koji mi na kakav god nacin u lice saspu sve sto misle da me sljeduje negoli mi se strpljivo smjeskati, a onda iza ledja potiho raditi akupunkturu nozevima.
Moj domacin ce bez osjecaja krivnje povremeno od zdravstvenog osiguranja dobiti naknadu za neke imaginarne troskove dogovorene sa svojim "domacim" doktorom ili urediti bolovanje bez stvarnog pokrica i... okej: dok ne ide na moju stetu ili opcu stetu nije moje da se mijesam. Ja odgovaram za svoje postupke, on za svoje.
Ja bih se obicno nalazio prelijenim svoju kreativnost izrazavati na taj nacin i kao sto sam u srednjoj skoli pazljivo baratao sa fondom neopravdanih sati i na upit jednostavno rekao: "neopravdano" (i tako jedne godine bio najboljim ucenikom u klasi, ali istovremeno i s ukorom pred iskljucenje zbog 34 neopravdana sata) tako i na poslu (kad je to dozvoljavao) bez pardona koristio vlastiti godisnji u obrocima od po pola dana kad bi mi "voda dosla do usiju". Zato sam gotovo dvije godine stalno levitirao oko fonda od svega par dana raspolozivog godisnjeg odmora.
A doticni (shvatio sam), koji radi kao sofer i dnevno dolazi u kontakt sa Vaznim Tuljanima na poslu, je svojom brbljavoscu i sklonoscu spram neutemeljenim generalizacijama doprinio kolicini stresa kojoj sam bio izlozen protekle godine. Prodavao je moju intimu kao stanodavac i (jos gore) kao prijatelj. To se ne radi.
You run your mouth and I'll run my business, brother.
No dobro. Osim sto su na meni lijepo zaradili, bilo mi je drago primijetiti da sam vlastitim osjecajem za stil doprinio da se i Tusti Mis ponesto modernizira u pojavi. Pa je tako nedugo nakon sto sam posljednji put obrijao glavu (nedvojbeno pod uticajem svoje supruge koja mi je povremeno bila vrijedna stilisticka savjetnica: zenska perspektiva je nama muskima uvijek od neprocjenjive vrijednosti) i sam sasvim skratio onu kosu koju jos nosi na glavi i prestao je farbati. Pa kad sam dopunio garderobu jednim finim strukiranim sakoem zivljih ali smirenih boja, odjedanput i on poceo nositi odijela zivljih boja (i ubrzo prestao jer s obzirom na znatnu skembu na njem stoje s istom elegancijom kojom bi stajali Homeru Simpsonu).
Cuo sam od jednog zajednickog poznanika zanimljivu poantu: da je moj sustinski grijeh da je nisam nikad opalio, a da je njemu ta mogucnosti sigurno igrala u svijesti. Dobro, poznanik je iz macho-krajeva nase bivse domovine gdje bi za ZMZ (Zenu Mojeg Zivota, lezbijku) sigurno rekli da bi lezbijka bila samo dok ne naidje na pravog... jebacha. N'est-ce pas? Si. Al da su nam musko-zenske dinamike odnosa zapravo nepoznanica do kraja zivota i da se sa centrifukalnom silom nije za zajebavat malo bi se tko sporio. Al sto da radim kad doticna (bez obzira na svoje kvalitete i cari) jednostavno nije moj tip (na stranu cinjenica da se to ne radi nekome koga se smatra prijateljem. A jos manje kad je isti i stanodavac. Bad karma, bro'.)
No prilikom opisanog preuredjenja njihova stana odlucio sam tu Balkan-perpektivu testirati i pred spavacu sobu ostavio im jedan pozamasni gumeni dildo (!!!) kojeg sam u trenutku nadahnuca kupio u seks-shopu u mojem novom rotterdamskom susjedstvu. E jeb'ga: sad cete rec da sto je previse, previse je, ali da sam samo to ucinio (bez opisanih intervencija po stanu) to bi proslo kao neshvacena sala, a bio je od neprocjenjive vrijednosti izraz na njihovom licu kad su zajedno & u isti mah s mjesavinom gadjenja i straha nogom posegnuli taj Odvratni Predmet udarcem odstraniti!
Ubijaju me vanilla-ljudi: moram ih se ubuduce kloniti i/ili barem drzati na distanci. Od straha od nepoznatog oni su svasta u stanju uciniti. O tome vise u nastavku. Stay tuned...
Post je objavljen 20.07.2007. u 12:00 sati.