Marketing
Dance without style
(ovih dana bila sam bez interneta... pa tako da nisam mogla pisat)...
Ne postoji nikada drugi pravi prijatelj,
samo jedan.
I ako ga želiš izgubit, ostatak možeš provesti sjedeći na obali mora,
osvitljenom draguljima mjeseca,
osluškivajući glasove, muziku,
u daljini koja polako nestaje, pa se opet vrati a zatim joj ni traga... ni zvuka...
Kada čuješ zvukove klavira,
kada su note tako zaglađene,
a ruke lepršaju po klavijaturi poput svile po ženskom tijelu.
Leptir.
Dodeš na bal. Tamo isto svira klavir. Staneš na šank i promatraš one jadne ljude koji misle da su tako otmjeni.
Vidiš lika koji izgleda kao da je ukrao nekome odijelo a nezna se ni pravilno obući uz to još hoda kao baletan, svako drugi put ubrza korake.
Vidiš onda staru gospođu koja se tako nablitala šminkomda ni sama nezna gdje joj je glava. Izgleda kao da je prije bala ubila svoga muža i sada dolazi sa dražesnim ljubavnikom koji joj je i pomogao u ubojstvu.
Zatim stara prostituka koja se želi zaredit. Pleše sa suzama u očima i razmazanom šminkom po cijelom licu.
I nakon zapanjujuće svirke kja je svima oduzela dah, ostavila bez riječi , zapalila gače slučajnim padom cigare i otpadom perike vide se svima ljubke suze u očima.
Jesu li zadovolljni ili samo nesretni, razočarani?
Kad-kad želim samo pustiti žice gitare da trepere.
Samo želim čuti zvukov koji me podsjeća na njega.
Svaka odsvirana zica mi daje veču i liepšu sliku.
Njegovu.
Svaka minuta bez njega je teška i duga poput cijele vječnosti...
Da je bar konstantno tu pored mene...
Post je objavljen 29.07.2007. u 12:17 sati.