(Nastavljajuci dalje iz predhodnim postova)
Te suncane nedjelje, nakon jutarnjeg druzenja u bliskoistocnim barovima usput, cajeva od minte i nove nargile dosetao do svojih iznajmljenih desetak kvadratnih metara. Nije bilo nikog doma.
Moj domacin, kojeg sam godinama smatrao prijateljem, ali je vec dobio dvije "zute karte" posljednjih mjeseci, nedavno je radije nego da mi na izravno pitanje odgovori kako je prizeljkivao i NE produlji najam za dodatnih dva tjedna (jer radovi na stanu su se neplanirano oduljili) odlucio manevrirati mi iza ledja. Tako je pokusao na mestra koji upravlja radovima na mojem stanu (a koji je isto i njemu ucinio prije godinu-dvije) praviti pritisak, i pokusao unijeti razdor u povjerenje kojeg imam s tim trenutno mi najvaznijim covjekom time sto je njemu lagao o meni, a meni o njemu. That was IT, sto se mene tice: kap koja prelijeva casu.
Odlucio na vrlo graficki i posve jasan nacin staviti tocku na "i" naseg, nazovi, prijateljstva tako da se vise ne moram suocavati s njegovom patvorenom susretljivoscu i hladne glave izabrao nekoliko stvari manje vrijednosti u stanu koje sam potom razbio nekom cvrstom i praznom bocom koju sam nasao u prolazu: stakleni okvir na nekoj kitsch ilustraciji u hodniku, na balkanu odvalio drzac za cvijece, termometar i komad plasticne cijevi za odvod, a smrznutim piletom koje je cekalo u kuhinju dobro plasiranim udarcem ulubio vrata na WC-u.
Taman kako sam zavrsio s tom kvazi-umjetnickom "instalacijom", vratise se domacini. U kratkoj verbalnoj razmjeni s njima razumljivo unezvjerenima, bilo je vrijedno cuti nesto sto sam toliko cesto u proslosti -- uvijek na novo vlastito zaprepastenje -- cuo od vlasnika ciji sam stan ili sobu imao u najmu: da im nije jasno da sve dok placam najamninu i bivam dobrim stanarom (a to sam uvijek bio, do tog jutra) unajmljeni prostor jest takodjer i MOJ DOM. Ljudima sam za tih desetak kvadratnih metara placao prilicno-jebeno-ekskluzivnu cijenu od 400 eura mjesecno, oni se time godinama (ilegalno) bave, a toliki mnogi od njih nisu nikada naucili tu jednu najvazniju stvar koja predstavlja prihvacanje odredjene (najvaznije, a najminimalnije) odgovornosti s njihove strane.
Bilo kako bilo, brzo su nestali. Ja otisao u obliznji home-bar nesto na miru popiti. Za to vrijeme oni su smugnuli nazad i zabarikadirali se u stanu. Oh well. Dajte mi barem ostavite ispred vrata one (moje) boce picha kojeg sam izvadio iz freezera, da se ne vracam jaranu praznih ruku, govorim mu s vanjske strane vratiju.
U konacnici je Tusti Mis ipak pozvao policiju (sto se u pocetku nije usudjivao), nakon sto sam ga pokusao prisiliti na taj minimalni ustupak time sto sam, razgovarajuci s njime s ulice zaprijetio da cu mu ostetiti auto (i kao ilustraciju strgnuo zadnji brisac za staklo).
Nista.
Krenuo mirno prema policijskoj stanici, odmah na kraju ulice. Patrolni auto se zaustavio do mene, iz njega su izasli jedna ogromna, crna zena i neki muskarac, rekli mi ljubazno da sam uhapsen i da moram s njima. Mirno im se pridruzio u autu.
U stanici, a dok se srede papirologiju, su me ostavili u celiji, tek nesto vecoj od 2 x 2 metra, s neudobnom i tvrdom klupom, bez cipela i ikakvih osobnih predmeta koje sam prethodno morao predati. Trajalo je pet sati dok nisu to sve nakuckali i pozvali me da dam izjavu, vrijeme koje sam iskoristio da malo pridrijemam.
Policajki je bila zabavna uloga smrznutog piceka u incidentu. Bili su vrlo ljubazni i korektni, iako mora se reci da nije ugodno boraviti u celiji bez icega za prikratiti vrijeme. Meni ih je bilo zao jer zbog mojih nepodopstina moraju dobar dio nedjelje provoditi na dva prsta i na nizozemskom kuckajuci moju izjavu na engleskom, na tri gusto tipkane stranice. Svakom policajcu koji drzi do sebe desk-work je najdosadniji dio posla.
S obzirom da se stan te veceri jos sluzbeno smatra "incidentnim prostorom" nisam se smio vracati domacinima, nego produljio u Rotterdam i odspavao na betonskom podu u vreci za spavanje.
Tako je zavrsio jedan prilicno intenzivan vikend. Ne mogu reci da se ponosim svojim sasvim atipicno incidentnim ponasanjem, ali bilo je dobro osjetiti se zivim.
Bijeli mrak je nestao.
Post je objavljen 19.07.2007. u 12:00 sati.