Ulovio me neki umor, iscrpljenost, slabost.... to mi često radi ljeto u gradu.
Užareni asfalt, pregrijani zrak + osama (ljetujućeg) grada.
Ni gostujuća obitelj nije pomogla. Voliš ih, ali umore te i oni. Ako ničim, a ono pretjeranom brigom ;)
Jedini spas su mi maštarije - ne o putovanjima ili stvarima nego o nečijim rukama, usnama, dodirima, uzdasima.....
Priznala bih vam o kome, ali osudili bi me - znam. Ne svi, ali većina.
Njegov lik, predigra kozlovićev muškat, i taj uzbuđujući spokoj koju mi nudi muškarčeva blizina
Bolje da prestanem na vrijeme....
Čekam to otisnuće od obale kao što i čekam još jedno "otisnuće u nepoznato"....
Plan - nemamo ga, gdje nas vjetar odnese. Zvuči dobro.
Post je objavljen 29.07.2007. u 12:16 sati.