Ono velko. Ostalo je još malo popravaka (znate kak to s majstorima ide). Kak mene tepe neka nepoznata infekcija, lijepo su mi za kraj ostavili ipak najviše smeća (znate, to nam ne spada u naš dio posla). Iako im je bilo vidljivo žao kad su odlazili vidjeti me kako se s mene slijeva voda nakon 2 Lekadola. S iskrenim žaljenjem su otišli. I zaželjeli mi brz oporavak. Pa, hvala im!
Nakon par dana sam opet on-line i evo čekam čak 27 poruka da mi sjedne u mailbox. Možda neki zakašnjeli dobrovoljci.
Za sada je temperatura pod kontrolom, ali navečer je dost napeto. Budući da uzrok bolesti nije poznat, zapazila sam par koincidencija. Zakurila sam kad su majstori počeli radit. U četvrtak, kad nisu tu bili, meni bolje. U petak – KOMA. Baš me zanima koja je to karmička veza između mene i majstora. Kakogod, na bolovanju sam i moram proći pretrage. Antibiotik nisam dobila jer se ne zna šta je (hvala doktorici). Bar bum nakon dulje vremena napravila one osnovne pretrage.
Možda mi je neka jarunska ameba uskočila u mišić, neki kod križa i iznad kuka. Ili mi je otpao bubreg dok sam snažno zamahnula plivajući. Bumo vidli.
Bili su mi zgodni moji Pat i Mat radnici. Šef i šegrt. Šegrt iz Bosne, studira u Zagrebu i u slobodno vrijeme radi na parketima. Ljut na policiju što su na onoj sramotnoj tekmi navijačima bez pitanja uzimali pivu iz ruke, izlijevali je i onda bacili limenku.
Veli, ne razumijem ja ove cure. Sve ih zanima samo politka. Kod mene u Bosni nije tako. Tamo su cure normalne. (Općenito mi se čini da se mladi dečki jako žale na mlade cure – tipa, sve bi samo skupe aute, ak nemaš auto, ne ferma te, te ne zna kuhat, te ne zna peglat, te…). Uvijek oklijevam takvima dati odgovore da one druge postoje, ali da upravo iz razloga što nisu takve, ne može ih čovjek tak lako nać na uobičajenim mjestima, tipa izlog ili pijedestal. One, naime, rade, studiraju, kuhaju, peglaju, farbaju, drže antene na krovu, voze mototrke, popravljaju vodoinstalacije, struju, idu na tečajeve plesa, pomažu bolesnim roditeljima ili baki i djedi, kopaju nos i obnašaju druge važne dužnosti. Obično imaju auto (bar na raspolaganju) ili dovoljno novaca za taksi i nekak se uvijek snađu. Vode svoju politiku. Ne znam kakvu.
Živcira ga što u svom iznajmljenom stanu ne može tulumarit do besvijesti. Pa je pjevao malo Mišu Kovača, malo drugi repertoar, uglavnom – smiješno.
Danas je jutro započelo oko 5 i s temperaturom 35,6. Odmah sam iskoristila priliku i časkom odnijela dio smeća, malo još pofarbala novu lamperiju (mam mi je bolje), a onda sam ipak popila kavu i ko luda vjeverica krenula na čišćenje i ponovno sklapanje mog računalnog sklopa. Dok sam na 37,5 perem hrpe mokrih spavaćica i pripremam se za novu mokru noć. Nisam ni znala da moja stara ima super spavaćice. Ccc. Eto, čovjek mora zakurit do 40 da bi saznao neke intimne djeliće života svojih najbližih. Sva je vražja.
Moram sad još završit neke poslove koje sam obećala, bez obzira na moju boleštinu.
Dakle, Sklonište, još sam živa. Unatoč svesrdnoj pomoći koja mi je pružena. Anchi, kad te ne bih znala, rekla bih da si jedna od NAJLJENIJIH NA SVIJETU.
Možda ipak nisam bolesna, nego u apstinencijskoj krizi.
Ako ozdravim, sve zainteresirane pozivam 5. kolovoza na svečanu završnu proslavu nezgotovljenih radova. Palit ćemo preostali materijal i onaj otpadni (svo zlo s njim!). Okretat ovcu (a ne kozu), ako ju Sklonište dopelja. Budući da su mnogonožne, četiri noge možemo bez problema iskoristit kao postolje za ražanj. Još uvijek ostaju dvije za speć. Anchi, samo za tebe ću kupit limune da ih možeš pit!! (Eto, ljeto je tako žestoko da Anchi čak PIJE limune!!!). Sklonište, užasno mi je žao da si spriječen. Čujem da se iz Haaga ne dolazi sam tak na proslave. Nema veze. Ti lijepo gledaj svoje zavjesice i u mislima nam se pridruži. Čovjek se može poveselit i na razne druge načine. Ko što rekoh. Poslu nikad kraja. Nemojte mi se sad odazvat!!!
Post je objavljen 28.07.2007. u 11:49 sati.