Marketing
Stella me sinoć htjela...
Ima li išta ljepše nego završiti broj i započeti godišnji tako da izađeš s posla u grad i završiš na grupnjaku s besplatnom cugom, janjetinom i dvije netom punoljetne serenasto sisate blizanke mulatkinje koje se natječu koja će više puta orgazmirati?
Pa vjerojatno nema, ali ni meni sinoć nije bilo loše...
Što učiniti kad se Srbinu i Makedoncu pridruži Bugarin s dugačkim štapom?
Bježati? Paničariti? Zvati policiju? NATO?
Odmah se sjetim 4e i zadnjeg sata povijesti kad je kelner/profesor/kralj Roca zaključivao ocjene.
I prvu dvanaestoricu u imeniku pita Prvi srpski ustanak (da, išao sam u Zagreb u školu, ali to se 1989. učilo u četvrtom srednje...), a Riba trinaesti.
I kao i svaki kampanjac, dok je čiča ispitivo pročito ja na brzinu nešto o ustanku i digne on mene, a ja počnem ko iz topa – „Pa prvi srp...“ a Roca me prekine i kaže – „Aj nam ti reci nešto o drugom...“
Pa sam jedini u razredu imo četvorku.
Mater...
Srbin i Makedonac ispred mene i nisu nešto zgodni.
Dapače, izgledaju ko zatočeni bakalari s paratifusom.
Jedan ima šiltericu ventvorticu, drugi neki makrameić ko Said u Ozu.
Bugarin je pak zgodan i stamen (iako se ne zove Stamen) unatoč masnom repiću, a štap ima neko ime koje sam zaboravio, kanape, kanaet, kapisoda, kamamber, kentaki...
Sjedim i razmišljam.
Simpatični (!) konobar mi donosi ledenu Stellu Artois.
Osma ili deveta?
Prestao sam brojat.
Zavaljujem se duboko koliko stolac to dopušta i ježim se od gušta...
Iako više volim kad Stefanovski i Tadić sami drkulje po gitarama, ali eto...
(slika maznuta s neta, zakazala nokija as usual...)
Isuse, kako ti ljudi to dobro rade.
Ne samo da ih je neko kloniro fizički, nego ga tako savršeno mrmolje po tim žicama ko da spavaju, bude se i doručkuju zajedno.
Ajme divnih li zvukova...
Kako me odvedu nekam daleko, pozitivno, visoko.
Obožavam slušat mjuzu koja u meni budi dobro raspoloženje i da mogu zaboravit na sva sranja oko sebe.
Ova dva luđaka (sorry, nemam bolje riječi za opisat tu nevjerojatnu povezanost njihovog mozga s prstićima) bi, da sam besramno bogat naručio za doma svaki petak kraj kamina.
Majstor zanata, Bugarin (zaboravio sam šal, bemti...) Theodosii Spassov dvojcu na gitarama daje punoću tona tom čudnom šupljikavom frulom kojoj se i dalje nemrem sjetit imena iz koje izvlači doslovno čuda, a novi dodatak u vidu Indijca Swapana Chaudurua nevjerojatno brzih prstića na većem i manjem orahu me u prvi mah oduševio a kasnije mrvu iritirao...
Što ni izdaleka nije pokvarilo divan ugođaj.
A još Stelice u potocima... Mljac...
Dobra večer!!!
Odluka je pala, Rok ide na gitaru kad napuni pet let!
Da sam još besramnije bogat, ova bi mi tri olinjala Kanađanininina
svirala subotom u KSETU uz besplatno pivce i ljude koje volim.
Da, bio sam i u Velikoj na koncertu NoMeansNo.
Glupi Groopie...
Putem sam naučio i dvije kitice od Now!
I onda je nisu odsviraliiii...
Damn...
Kako su dobri, kako vole to što sviraju i to ŠTO sviraju.
Najveći bend današnjice i bok.
Inače, Dirty Old Festival je nešto sjajno.
Usred šumetine, u nekoj udolini podno brda.
Mislim da je od buke pobacilo bar trideset vjeverica i pokoja zerdavica.
A kune kunu...
A Slavonci Bogovi.
Jedino izbjegnite gumene kobase s roštilja...
Snimio sam u Velikoj (grad fontana i nogometaša – svakih 50 metara je tabla. Doduše, svakih 100 metara je i nešto u vlasništvu Brace...) i novi bend, španjolski ska-punk, nešto ko Superhiksi i malo življe od Manu Chaoa.
Zovu se The Locos i bolji su uživo nego na cd-u.
Pogotovo kad se pjevač obuče u svećenika...
(Leksi, fala za vožnju i slike!)
Jebote, godišnji...
Ljubi vas barba Riba!
Post je objavljen 27.07.2007. u 11:06 sati.