'Prelazim rukama po trbuhu. Ravan je, ali nisam sigurna, ne vjerujem svojim rukama. Ponovo prelazim. Gdje se sakrilo dijete? Dijete ne postoji, dijete je u snu. Jer ponovo sam sanjala isti san-da sam trudna, da čekam dijete i da se panično bojim.Umjesto nekih slika, moj san ispunjen je osjećajem straha, nemoći, neizvjesnosti. Trudna sam… i buđenje... Trenutak prije svijesti kaže mi da sam zaista trudna. No u djeliću sekunde postajem svjesna da je to bio san. Odahnem, podižem se, kao da sam riješila najveću životnu muku. Odakle taj strah? Šetam po sobi, oblačim se, moj trbuh je ravan, ne čekam dijete.
A da ga čekam? Što me zapravo plaši? To da nema povratka, da ne mogu pobjeći. Dijete se ne može vratiti, ono ostaje do kraja života... Sa djetetom sam ucijenjena, ne mogu otići kuda poželim, pomislim...'
Cjelovit tekst
'O snu i trudnoći' Darije Žilić koji najavljuje njezin rukopis
'Tropizmi' pročitajte
ovdje