logh - KLIK KLIK
Dani mi lete, a ja proživljavam impotenciju riječi. Ljeto je, slobodna sam kao ptica, prazna kao balon. Čekam taj Bruxell koji nadolazi u slapu i zahvatit će me nespremnu. Znam! Ma koliko ja planova složila, koliko neočiglednosti predvidjela, samo je jedno očigledno, zahvatit će me nespremnu. I ne postoji ništa doli - prepuštanja.
šššššš - šušte krila suicidalne leptirice koja opetovano napada sva raspoloživa svijetleća tijela u stanu.
šššššš - umirujem se i vježbam ukontrolirati svaki zalet misli u još jednu besciljnost svakodnevnice u kojem ubijam dokolicu ratno-neratnim štivom.
šššššš - vjetar je neoporeziv i nepraktično vruć. Osjećam se ko jebeni sladoled. Onaj najjeftiniji. Snjeguljica, možda?
Trebaju mi duple ruke za pospremiti nered. Treba mi tijelo. Hladno od grča. I usta puna smisla. Noć je u kojoj samo motori u daljini brenče.. Miriše na garež, eksploatiram osjećaje s minimalnom logikom za mjeru i shvaćam da mi ne treba kontenjer za odložiti svo nakupljeno emocionalno i intelektualno smeće, već deponij, po mogućnosti neki samozapaljivi. Koliko znam neće mi biti dovoljan samo ovaj život. Doživjet ću i sljedeći. Kao da je to nešto u što samo ikad mogla posumnjati?! U meni brazdi onaj osjeća kad bih samo lelujala od ljeta, bridila po glazbenim arhipelazima nogama uronjena u orgazmičnost velikog plavog. Samo to i usta koja pojest će sol.
Post je objavljen 27.07.2007. u 02:27 sati.