"Gospodin Mirić" je moja prva objavljena priča. Sada, nakon skoro 4 godine od nastanka nalazim joj mane, ali ipak - da nije bilo nje, možda ne bi bilo ni drugih.
Gospodin Mirić je jedan od ljudi kakve vjerojatno susrećete svakoga dana. To jest, susretali ste ih prije. Sada više i nisu tako česta pojava.
Sredovječni službenik, proćelav, suhonjav, s nešto krupnijom “boljom polovicom”...
Vječito nezadovoljan, nikad s osmijehom na licu, osjećao se je Ivan Mirić kao da je oduvijek sredovječan i umoran.
Vraćajući se s posla tog proljetnog dana nije ni slutio da će mu se desiti čudo ravno uskrsnuću, NLO-u, simpatičnim ministrima, psu koji govori, danu bez PDV-a...
Na parkingu, naslonjena na njegov auto stajala je djevojka. Na njegov zbunjen pogled uzvratila mu je smješkom.
“Gospodin Mirić?”
“Da, izvolite...”
“Ja sam nova tajnica direktora, on me je poslao da vas dovedem na jedno privatnije mjesto, želi s vama razgovarati u četiri oka.”
Pristao je nevoljko, znajući da se ručak hladi, ali ipak s dozom radoznalosti. Sjeli su u njen auto, vozili se do kraja grada. I dalje.
“Gdje me to vozite?”
“Blizu smo. Vjeruj mi, Ivane”
“Tko ste vi?”
“Zar me se ne sjećaš? Petra iz gimnazije!”
Gledao ju je s nevjericom. Da, zaista...Petra. U koju je bio zaljubljen, ali joj to nikada nije dao do znanja. Odjednom je poslijepodne zasjalo nekom žarkom bojom.
Izišli su iz auta pred kućom u obližnjem selu. Dok su ulazili, bilo mu je jasno samo da u tom času ne bi htio biti nigdje drugdje. I, dok je očekivao objašnjenje, Petra mu se iznenada objesila oko vrata i počela ga ljubiti kao nitko do tad. Tada se u našem gospodinu Miriću probudila strast za koju nije ni znao da postoji. A ni Berta kod kuće. Doduše, nju to nije previše ni zanimalo.
Uživao je gospodin Mirić kao nikad do tada. Živio je. Iako je posumnjao da samo sanja i da će ga Berta za koji čas prodrmati jer je vrijeme ustajanju. Ali strast je trajala satima, Petra je bila tu, u njegovom zagrljaju. U jednom trenutku nije više mogao izdržati i upitao ju kako to da nije ni malo ostarjela.
“Znaš, Ivane, moram ti nešto priznati... Ja sam s Marsa.”
Ovo je već bilo previše, ništa mu nije bilo jasno.
“Ja sam s Marsa i poslali su me po tebe.”
“Ne razumijem...”
“Zar nisi nikada pomislio da si drugačiji od ostalih, da ti nešto nedostaje??”
“Možda. Ponekad....Često.”
“Ivane, sad ću te vratiti kući, žena neće ništa pitati, vjeruj mi. I za nekoliko dana ću opet doći po tebe jer ti slijedi misija koju moraš obaviti. Ne pitaj me sada ništa više.”
Dovezla ga je kući, pozdravili su se vrelim poljupcem. Berta zaista nije ništa pitala. Zaspao je te večeri sa osmijehom, prebirući sjećanje na trenutke ljubavnog zanosa.
Ujutro su ga na poslu svi zainteresirano gledali. Gospodin Mirić se smiješi!
Prvi put u životu osjećao je mir u sebi.
Jer je ljubio Petru. Jer je znao da je ona s Marsa.
I da on ima misiju.