Marketing
Je li sve onako kako treba biti?
Ponekad se pitam nije li baš sve onako kako treba biti. Ne u smislu Božje volje ali vrlo blizu tome. Energija koja prožima sve je u takvom kaosu da je zapravo nemoguće oslanjati se na energetsko yin-yang svojstvo koje bi nekim čudom trebalo uspostavljat prirodnu ravnotežu.
Tj. vjerovati da će se nekim čudom poništiti uzročno-posljedični procesi. Brrrrrr, nije ni meni jasno što sam napisala. Razmišljam o klimatskim poremećajima-toplotni udari, poplave, požari, oluje, potresi- katastrofe na sve strane( što kaže moj Galeano- ginu ljudi ko zečevi), i kako prosječni čovjek ne želi uopće razmišljati a kamoli prihvatiti odgovornost za sistematsko remećenje prirodne ravnoteže. Jednako tako dok je u zdravom stanju ne želi saznati sve o svojoj prirodi, tijelu i duhu- savršenom organizmu kojeg manje-više svi poremetimo načinom življenja. I kada i teško obole, mnogi ne žele ništa znati o svojoj bolesti samo da ne bi poremetili svakodnevni, obično nekvalitetni život, ustaljene navike, razne vrste ovisnosti. O raku sam saznala puno i mada nikada ne započinjem komunikaciju sa ostalim sapatnicama na onkologiji, ako se razvije razgovor rado prenosim iskustva i znanje. Često odustanem, nisam od onih koji vole pametovati jer razumijem ljudske strahove i slabosti, jer im se u očima pojavi onaj poznati izraz straha kao i kod svih koji te pitaju kako si, a zapravo ne žele čuti odgovor. Ili odsutni izraz nezainteresiranosti s porukom: samo ja znam kako mi je i ne možeš mi pomoći. Pri tim uvijek gorkim susretima zaintrigira me upravo ne odsustvo volje za novim informacijama i znanjem, već svjesno odbijanje suočavanja sa stvarnošću, sa sobom, sa uzrocima i posljedicama, sa odgovornošću i borbom za vlastito zdravlje. Kako se tu radi ne o realizaciji na društvenom planu, svak ima pravo na život u mišjoj rupi, već je u pitanju osobni život, teško i bolno mi pada kada se polupismeni, skromni i siroti s ruba egzistencije prepuštaju sudbini zamoraca u surovom sistemu nebrige, unaprijed odustaju u borbi za zagarantirana prava, i dopuštaju pogreške u procesu liječenja koje će ih vjerovatno stajati života. Izboriti se za svoja prava pacijenta i poštivanje propisanih medicinskih protokola ( propusti i greške su u našem zdravstvu stvar koja se tolerira i podrazumijeva) je za njih nezamisliv korak. Mijenjati postavku stvari u osobnom životu im još teže pada, u razgovoru obično slijede tipične cro priče o životu teške socijale iz koje nema izlaza. Ako si imalo osjetljiv kako nećeš biti u bad-u.
Pitam se jesam li i ja dovoljno jaka suočiti se sa razlogom svoje bolesti i uči u finalnu borbu ka ozdravljenju, jer vjerujem da je moguće, koje bi isto tako značilo odricanje od svakodnevnih navika i normalnog življenja, i hoću li ikad biti spremna posvetiti se samo sebi.
Nisam još spremna pisati o bolesti, ne zato što mislim da blog nije mjesto za to, što me opet vraća na razmišljanje o svrsi blogiranja. Pišem sebe radi, ne mogu spriječiti da me čitaju i treba li se onda kao mnogi truditi da budem zabavna, interesantna, drugačija, sanjati o cool listi kao mnogi. Bože sačuvaj ! Prošli post me bacio u veliku dilemu, kad sam zabilježila trenutno stanje osjetila sam olakšanje, a par sati poslije brigu kako će reagirati oni koji me čitaju i htjela sam ga izbrisati. Pa reko, neću pokraj bloga vodit tajni dnevnik. Mogu li se zaista stjecati intimni virtualni prijatelji, i to u ogromnoj blogosferi gdje ima svega i svačega, ne znam, ali počela sam razmišljati o reakcijama onih koji me čitaju - što mi se ne sviđa jer se počinjem osjećati sputanom. A sloboda mi puno znači. Otkad šaram po blogosferi moram priznati da sam promijenila mišljenje o narodu rvackom, osim što se zabavljam razlučujući psihološke profile impresionirana sam pismenošću i životnošću mnogih.
A i ono Tinovo- Nisi sam !- se potvrđuje na dijelu.
Nisam sama, imam puno prijatelja. I to raznih. Neki su manje interesantni, često i zamorni, s nekima bih provodila 24 sata, a sa nekima pričala do besvijesti.
Jučer nam navratili dragi prijatelji Jasminka i Ratko Beus iz Vrgorca. Priča između nas teče, klizi, pratimo se, nadovezujemo misli, izmjenjujemo pročitane knjige. Osvješteni svjetski ljudi koji dokazuju da nije bitno na kojem komadiću majčice zemlje živiš. Sjetih se prepucavanja na Vicinom blogu… kao ja arogantna pa podcjenjujem Imotsku alternativu i svojim sam komentarom uvrijedila Vlave i Imoćane… ma dico, pustite me na miru, odsad se držim Milordove zapovjedi - ne talasam više da ne bih privlačila frustrirane. Znam da svuda ima krasnih ljudi samo je pitanje postoji li u tim sredinama potrebna kritična masa da pokreću stvari ili uspostavljaju potrebnu ravnotežu.
Ili ih tražiš ko rijetke endeme ne bi li ti probudili nadu, uljepšali dan ili svijetlili ko krijesnice u sjećanju. Kao što mi je cijeli prošli tjedan uljepšao Dinko Raffanelli ( njegov je uvodni tekst Biti cool u postu Biti cool.) sa svojim prijateljem iz Splita.
Sreli smo se slučajno na noćnom kupanju na Osejavi i u Deep-u raspalili « Ugodni razgovor naroda Rvackog». Dinko je od onih s kojima bih se mogla družiti 24 sata, živ i zainteresiran za sve živo i to sa dječjom neiskvarenom znatiželjom i percepcijom, pažljiv i oprezan u doživljavanju stvarnosti i osvještavanju stavova, lucidan u zapažanjima i komentarima. Njih trojica su uglavnom pričali, ja bih se povremeno ubacivala sa svojim asocijacijama i dakako skretala teme. Nisu se protivili već spremno uskakali, čas na noge, čas na glavu. Ne znam što bi kogod mislio o nama da nas je slušao. Od fizike do metafizike, od cajki do klasike, prošlost, sadašnjost, budućnost, priko nove Splitske rive do malomišćanskih i velemišćanskih zabluda, dišpeta, ksenofobije, frustracija; kaže Dinko kako ga nerviraju arhitekti jer se ponašaju ko sekta, reko ja - cehovski, svi se isto oblače, iste očale i furke, visoka estetika per muss, pa se malo kontreštali oko modernih intervencija u povijesnim jezgrama jer ja sam radije za moderno nego za stilske imitacije koje su gotovo uvijek samo kič, daj plodove današnjeg duha i ostavi trag u vremenu; pa ja skrenula priču na TV serije- kako su obojica doktori-pitala ja koliko su medicinski vjerodostojne Hitna služba, dr. House ( najdraži mi je, a znam da je drag i Blogajojnjenog - u njega nema patetike), Reži me, i slične; kažu medicinski O.K. ali loše za ljude jer stvaraju krivu predodžbu o nemogućem- nigdje na svijetu ne postoje takvi uvjeti, forenzičari su komični, sve serije su su garnirane podnošljivom dozom morbidnosti- to je sad u modi, ali ono što Dinka najviše nervira je briljantna konverzacija – oduševilo me kako je to analizirao- nitko, pa ni genijalni umovi ne komuniciraju tako brzo, sažeto, mudro, lucidno, tj. tako - da se osjetiš ko idiot; u patetičnim sapunicama gledamo idiote i osjećamo se superiorno ili na istim valnim dužinama, ali ovdje tekstopisci stvarno pretjeruju, ja se sjetih one serije o ameropredsjedniku -White house – ne znam kako se zvala, gdje sam stalno komentirala- jebate genijalaca, kako su elokventni, pronicljivi, snalažljivi.. kojom brzinom im šljaka mozak i kojom brzinom donose ispravne odluke, a tek visoki moral… kad bi naši političari imali desetinu tih kvaliteta gdje bi nam bio kraj. Isto se odnosi i na humoristične serije, ko danas tako komunicira i tako brzo misli. Možda ih ima, kad sam bila u Americi često bih se našla u situacijama kad bi pomislila-ovo je kao na filmu-uživala sam u komunikaciji jer su gotovo svi koje sam srela bili dobro informirani i otvoreni za sve teme, nema tabu-a, svi su skloni psihoanalizi svega i svačega ( kažu da je Santa Crus mjesto sa najvećim brojem psihoanalitičara, a kretala sam se uglavnom u tom krugu, uz socijalne radnike – s nogu su me oborile ordinacije za psihološku pomoć kućnim ljubimcima ili za one koji su izgubili kućne ljubimce).
Uglavnom, reko ja na to Dinkovo, pa vidi kako mi razgovaramo- ne ide nam loše, da nas sluša moja majka ili većina dragih nam sugrađana rekli bi da smo «maknuti», ako ne - maniti. Malo sam ga zatekla, pa se nasmiješio, njega je teško pratiti naročito kad krene sa antropozofskog stanovišta
( tajnik je antropozofskog društva Marija Sofija u Zagrebu) na čemu smo i završili diskusiju, o vodi, Šaubergeru, magnetnim rezonancama, duhovnim kretanjima, telepatiji, vježbanju snage volje …..
( Obećao mi je poslati prijevod Steinerove- Filozofije slobode- pa ću lakše završiti temu
- Biti slobodan-).
Na kraju me podsjetio na Maltovu Zonu sumraka kao jednu od svojih najintenzivnijih doživljaja, naime, imao je osjećaj da je u paklu.
Takva druženja volim, samo da su češća.
Pa se zapitaš ostaju li ovakvi razgovori pohranjeni negdje u toj energiji koja sve prožima, kontaju li se izrečene misli i briga za dobrobit planete, umanjuju li pozitivne misli utjecaj negativnih, što činiti da vratimo ravnotežu.
Pokušavam analizirati svoje trenutke trenutne slabosti. Mislim da u Makarskoj tokom ljeta uvijek dolazi do poremećaja energije i ravnoteže – kako neće kad te puca trostruka energija: Bikovo, more i sunce- samo se puniš i ako se ne prazniš, pucaš. Pucanje je možda krivi izraz, osjećaj je pomalo sličan duševnom i duhovnom stanju oko Božića - kažu da je to vrijeme vrhunac duhovnog života i da nije bez razloga baš tada Božić. Mene tad hvala neka univerzalna ljubav i bezgranična tuga, pa gledam u nebo i plačem. I dozivam Supermena ko moja Lina kad je bila mala.
Jesu li se to u današnjem kaosu poremetile prirodne energetske mijene, ili ne nalazim načina da se praznim, ne znam, al eto, uhvatilo me. A moji stvarni i virtualni prijatelji, ko pravi ljudi, pomogli.
I kako me Dinko podsjeti, baš u ovo doba smo 8 godina za redom do 2004. intenzivno radili na pripremama za godišnje Maltove performanse i to zanesenim luđačkim tempom. Mnogobrojna energija se udruživala i kanalizirala, kroz duhovno i kreativno, u zajedničko djelo.
Znam da za takve poduhvate nemam više ni snage ni zdravlja ali moram priznati da mi nedostaje. Jer to je bio najbolji način pražnjenja. I punjenja.
Likovna radionica na 35+C.
I sito radionica je radila punom parom. Što je muškarac bez brkova ?.
Prvo bi se oldtajmeri zezali sa stilizacijom pa tek onda oblačili performere.
Odmor ratnica-najslađi trenutci poslije uspješnog projekta.
Mojmir nastupa uz –Muzičara-instalaciju Hrvoja Đukeza, a Gero dežura pokraj Ricine instalacije – Nove vibracije- i daje odgovore na sva moguća i nemoguća pitanja u jednom od kantuna Zone sumraka nazvanog - Prva pomoć-.
Jedini preostali trag Malta u gradu su grafiti na Metalplastici.
Zujko je vozao Dinka u karioli, nije čudo da mu je to ludilo ostalo u sjećanju.
Naš najavljivač đireva Ante Lonin je uvijek tražio pratnju, što li sam htjela reći s : Ich kann keine Kunst mehr sehen ! i Bože moj, zna li ko što je s njim ?
I na kraju, Hrvojeva instalacija – Rulet-na postolju za pljeskarenje, što će drugo nego : You're out of this game !
Sjećam se da mi je Metkovčanin Gero, koji dobro osjeća vibracije, rekao da je energija koja je poratne i depresivne 98. okupila više od 100 ljudi na projektu Zona sumraka u Metalplastici, nezamisliva u Metkoviću, tj. da tamo ne bi mogao skupiti 10 ljudi oko bilo kakve ideje.
Mislim da se to isto danas može reći i za Makarsku. A to me žalosti.
Nisu ista vremena i nema više te energije.
Je li sve onako kako treba biti ?
Jesmo li već u zoni sumraka ?
Post je objavljen 26.07.2007. u 23:40 sati.