Osjećam se nekako tužno, zapravo poraženo. Htjela bih znati što se događa, imati nekog kraj sebe, ali svi su otišli trenutno. Pomalo se ljutim, ali sam zapravo tužna, htjela bih se svađati, reći što mislim...kada nemaju vremena za mene. Nekako sve mi je tužno zadnjih dana, ne zbog onog što mi se događa već zbog toga što je takav zrak, nekako je sve sivo, nema radosti, osjećam se kao da su me svi napustili. Ne želim više ovistiti kada će mi netko udijeliti koji zagrljaj, ne sjećam se kada sam ga uopće dobila, onaj zagrljaj koji traje neko vrijeme i istinski je. Htjela bih postaviti neka pitanja, ali nema nikog da ih postavim. Htjela bih donijeti neke odluke, ali nema nikog da ih raspravim. Samo čekam kada će mi se prijateljica pojaviti pred oči, želim se svađati s njom. Samo čekam kada ćeš se ti pojaviti predamnom da mi objasniš, jer više mi ništa nije jasno. Cijeli život zapravo pokušavam kao i Diogen pronaći čovjeka....
Post je objavljen 26.07.2007. u 18:31 sati.