U zadnje vrijeme neki postovi sa nekim novim počecima, novim stvarima...
A tako je to valjda u životu mladih, stalno se nešto mijenja, i nikad neće više biti isto.
To je pozitivno na neki način jer ako je nešto (išta) bilo loše, to se neće više ponoviti.
Ja imam problem, volim 'vući' svoje nedostatke još jako dugo...
Nažalost.
To nikad nije mojom voljom, nego se jednostavno tako desi.
Mislim da je to zato jer se još nisam izgradila potpuno kao osoba, i još mi je neke odluke teško donijeti.
Ali i za to ima vremena, a i možda sve te greške koje počinim su zapravo pozitivne pa brže shvatim što u budućnosti NIKAKO ne smijem raditi...
U zadnje vrijeme doživljavam mnogo spoznanja, koje sam obično znala slati Emi na mob (ako ste ikad gledali njen mob, ima mnogo mojih spoznanja...hehe), ali kako sad više nemam mob, ne mogu joj ih slati, ali nema veze, vidimo se, pa to nadoknadim.
Ali žao mi je jer ne ostaju..
Ali reći ću evo jedno naglas, ovako javno.
Ne znam kako da to najbolje formuliram.
Zapravo je prilično teško.
Kako je lako naći prijatelje ako nešto daješ.
Prijateljstva bi se trebalo sklapati na ugovor, koliko mjeseci, toliko i koristi. Kako se kaže - koliko para toliko muzike.
Teško je imati prijatelja koji te voli zbog onog čega ti jesi, sa svim manama i pogreškama, sa svim krivo poduzetim koracima i sa svim nedostacima.
Iako će ti ta osoba nuditi bezuvjetnu ljubav, slušati tvoje probleme, koji su ponekad tako bezazleni, koji će te razumjeti i neće te osuđivati...
Danas je to teško naći, iako ima tako mnogo ljudi na svijetu...
I zato ponekad kad hodam gradom, ulicom, iako znam ljude oko sebe, osjećam se sama, baš kao Pale sam na svijetu, osjećam neku prazninu u sebi...
Rijetki su trenuci i rijetke su osobe za koje mogu reći da me vole zbog onog što jesam.
I malo je ljudi koji su ostali sa mnom kad su me potpuno upoznali...
Prijatelje treba voljeti i cijeniti.
Ja cijenim i volim svoje prijatelje. Dala bih mnogo za nekoga.
I krivo sam shvaćala puno ljudi koji su mi tvrdili gledajući me u oči, kako su mi prijatelji i kako im ja puno značim.
I da, značila sam im, dok je trebalo. Mrzim licemjerje.
Ako nešto trebaš osobu, onda joj to dođi, reci joj u lice što trebaš i sigurna sam da će ti ta osoba to i napraviti - prva eto ja bih!
Ali ne, ljudi su tako pokvareni i glume ti neku ljubaznost, dobrotu pred tobom, samo da bi te iskoristili...
Ljudi su prokleta bića..
I rijetki su oni koji nisu prokleti!!!
Ali zašto odustati od svega, zato što te je još neka osoba u nizu mnogih povrijedila??
Ne, treba biti još jači, ne treba se živcirati zbog propuštenih ljubavi, prijateljstava, zabava itd.. Treba okrenuti novu stranicu, dignuti glavu koliko god visoko možemo i reći svima koliko su jadni što su izgubili nešto tako vrijedno i predivno poput prijateljstva.
Imati nekog prijatelja pored sebe je blago.
Jer da čovjek može funkcionirati sam, onda nas ne bi bilo toliko na svijetu, onda ne bi imali potrebu otvarati se drugima, ne bi imali potrebu rasplakati se na nečijem ramenu, nego bi sve probleme riješavali sami...
Ali mi smo živa bića s velikom potrebom za drugom, za prijateljem.. Za nekim tko će na sve naše probleme dati nekakav odgovor, neko riješenje ili jednostavno reći kako će biti baš sve u redu..
Na kraju krajeva, zato se i zaljubimo u nekoga, zato nekoga i počnemo voljeti..
Ljubav je ovisnost o nekomu.. Ljubav je opsesija nekom osobom, i nije bitno kakva je, jer nitko ne voli ničiju vanjštinu, svi volimo ono unutra.. Svi volimo nečiju pamet, iskrenost, vrline, manama se smijemo i pokušavamo ih ispraviti ili poboljšati, okrenuti to na pozitivnu stranu...
Ali svi volimo, nemoguće je nekog ne voljeti, samo moramo paziti kako to proživljavamo..
Ne smijemo brkati ljubav, koja je sveta, sa nekim drugim osjećajima..
Ljubav je jedinstvena, savršena, prekrasna, jedina sveta, pravedna i ispravna stvar u našoj borbi za opstanak...
Post je objavljen 26.07.2007. u 16:53 sati.