Pregled posta

VRATIJA SE ŠIME… DI JE BIJA???

Ma u Fažani, ljudi moji…….
Da samo znate kako mi je tjedan dana brzo prošlo. U ponedjeljak naša je ekipa već u 4 h ujutro natrpala kofere u svoju «najnoviju liniju» kombija i nakon tri pokušaja paljenja krenula na put….. Za neko sam čudo već rano ujutro bio dobre volje i nisam dozvolio spavanje na putu (baš sam zločest, jel' da?)
Naše prvo stajanje: Ravna Gora. Ništa posebno; samo malo pospanih lica… i da ne zaboravim; u dućanu je ponestalo čokolada i sl. jer je neke uhvatila čoko groznica, a neke i nogometna (muški je dio ekipe pokušavao napumpati loptu ali im u 6 h ujutro to nikako nije uspjelo). I vozili se mi tako vozili, sve do Vrata Jadrana; tamo kavica pa dalje kroz Učku do Fažane… Prva smo ekipa koja je došla u Kamp i zauzela svoj bungalov – ne baš pretjerano čist, ali NAŠ!!! Prvo što smo čuli od prethodne smjene bila su upozorenja i upute kako se obraniti od lokalnih huligana. Osobno mi se činilo da je to bilo samo zastrašivanje sve dok jedne noći nije bio podmetnut požar na ulazu u Kamp HVZ-a. Ništa veliko – lokalni su dečki zapalili koš za smeće koji su tko zna od kuda dovukli.
Svakog jutra prije doručka voditelji odjeljenja imali su sastanak koji je vodio zapovjednik kampa gospodin Lisjak. Dogovarale su se razne igrice i druženja za mladež i moram priznati da je čak i meni bilo jako zabavno… Zapovjednik se doista trudio da mladim vatrogasnim snagama ispuni vrijeme boravka u kampu, a vjerujem da se i oni slažu sa mnom da je u tome doista uspio. Već se drugog dana boravka počeo odvijati turnir u nogometu (igralo se u skupinama) i naši dečki su nažalost izgubili obje utakmice pa od finala nismo vidjeli ni F, ali to nema nikakve veze jer smo se jako dobro zabavili … Mladež je, osim što se dobro zabavljala, morala odslušati predavanje o gorenju i gašenju iz edukacijskog programa Hrvatske vatrogasne zajednice za edukaciju mladih – što je jako dobro došlo nakon požara prethodne noći… Održan je i turnir u odbojci na pijesku. Ovoga se puta dečki nisu baš pokazali nekim klavirima i prvi uzeli loptu u ruke, a cure ostavili da čekaju…To mi nije jasno zašto ali nema veze. Moram se pohvaliti da smo moj kolega Davor iz DVD-a Dubravica (koji je sa mnom u Fažani bio također kao voditelj) na more doveli pravi odbojkaški tim – ŽENSKI naravno… Curke gubile u prvoj tekmi i Davor kako bi ih motivirao obećao sladoled – i to ne jedan nego 3 kg… Od tada više nisu izgubile ni poena, a u drugoj tekmi suprotna ekipa bila je poražena s 15:0… I tako motivirane sladoledom cure osvojile prvo mjesto u odojci na pijesku . Mnogi su upravo u Fažani po prvi puta sudjelovali na vatrogasnim igrama pa tako i mi. Osim malo prigovaranja onih koji se boje vode - ludo dobro zabavno popodne… Od vatrogasnih su se igra igrale; spajanje i raspajanje vatrogasnih cijevi, zavezane noge kod kojih je bilo puno smijeha i spektakularnih padova, rušenje čunjeva loptom, prenošenje vode čašama s loptom među nogama i posebno zanimljiva gusjenica (za one koji ne znaju to je prenošenje vode kantom s izbušenim dnom u sjedećem položaju – cilj je prenijeti što više vode). Na kraju se osvojeni bodovi u svim igrama zbrajaju i nakon dugog računanja osvojili smo drugo mjesto… Po završetku vatrogasnih igra, kad su svi ionako bili mokri, zapovjednik gospodin Lisjak pomisli kako nije fer da voditelji ostanu suhi i bez imalo muke kantom vode zalio mog kolegu Davora. A onda voditelji pomislili da nije fer da su oni mokri a zapovjednik suh pa je tako i gospodin Lisjak dobio svoju porciju vode.
Posjetili smo i Brijune; malo razgledali Titovu rezidenciju, muzeje s njegovim životinjama, biljni svijet i za neko čudo ovoga puta veoma šutljivog papagaja, proveli divno prijepodne, a potom se brodom vratili u Fažanu na ručak koji nas je već čekao.
Za vrijeme boravka u Kampu mladež je naučila vježbati vježbu s preprekama za mladež od 12 – 16 godina, a Davor i ja već smo se dogovorili da ćemo na nivou zajednice formirati mušku i žensku ekipu za ovu vježbu. Pokazali smo da ništa ne može biti tako teško i nakon samo nekoliko vježba osvojili odlično drugo mjesto…
Spomenuo sam sve osim onoga što je kad svi ekipa izazvalo najviše smijeha i veselja, a to je povlačenja užeta, ali ovoga puta u blatu (i to pravom BLATU!!!). Poprilično se vode potrošilo da se od lijepog suhog odbojkaškog igrališta napravi blatno kupalište. Najprije se muške ekipe natjerale u blato, dali im uže i počeli odmjerivati snage – od kavalirstva opet ništa, ali nema veze – cure su to kasnije dobro naplatile… Osim što su dobre odbojkašice, cure u VZO Dubravica prave su snagatorice i nikome nisu dozvolile da ih se povuče . Odnijele su prvo mjesto u povlačenju štrika i da to proslave Davora su i mene dobro našopale blatom a pri tome nisu pitale koliko košta nova pumina majica ili adidasove tenisice. Nakon toga svi zajedno na grupno kupanje, a od količine pijeska na nama i more je poprimilo lijepu smeđu boju (što je turiste jako zasmetalo…). Al nema veze, glavno da smo se svi dobro isprali od pijeska i pripremili za zabavno večer. Birali su se miss i mister kampa, najluđa muška i ženska frizura, te maskota kampa, a u međuvremenu pričali su se vicevi, pjevale razno razne pjesme i predstavljala društva. Prošle je godine iz našeg društva bila druga pratilja, a ove smo godine sa sobom doveli pravu missicu – «mala» Ana (kojoj ovom prilikom čestitam današnji imendan) svojom je kratkom crnom haljinicom slamala srca…
No nažalost nakon toliko zabave i nekoliko ljetnih ljubavi došlo je vrijeme da se počnemo pakirati i krenemo kući. Nakon jutarnje kave ponovno smo natovarili kofere i oprostivši se sa prijateljima koje smo stekli za vrijeme svog boravka u kampu krenuli kući. Mi vjerojatno ne bi bili zdravi da ne napravimo neku glupost pa smo tako ovoga puta pola sata se vozili u krug dok se napokon nismo odlučili kojim ćemo putem krenuti. Ovo mi sad zvuči kao Hugo i Mordana – «Izaberi jedno uže, sigurno ćeš pogriješiti». I jesmo! Krenuli smo krivim putem ali smo se ipak nekako snašli. Ali da to ne bi bio kraj naše priče, nekih 200 m nakon Vrata Jadrana na kombiju koji je vozio kolega pukla je guma. I sve bi bilo u redu da sam ja čuo mobitel koji je zvonio dok je u mom kombiju treštila muzika. Ostavili smo ih 20 km iza sebe i tek se tada kad smo našli prvi izlaz s autoceste vratili do njih… Zamijenili smo gumu i krenuli dalje i već kod Zagreba saznali smo da je i DVD-u Ščitarjevo pukla guma. S nama uvijek neke komedije. Članovi DVD-a Prosinec u svom su nam vatrogasnom domu priredili malu dobrodošlicu – vjerojatno smo im jako falili…
I tako prođe moj godišnji a nisam se stigao ni okrenuti…

Moram spomenuti da smo prošle noći imali jednu manju intervenciji – usred noći nakon nevremena zapalio se telefonski stup i slučajni prolaznik na noge je digao nekolicinu vatrogasaca koji su brzo ugasili požar.

Pozdrav iz VZO Dubravica



Post je objavljen 26.07.2007. u 11:22 sati.