Ušao sam u njenu sobu tiho kao da ulazim u svetište. U sobi je ležala sitna starica posve bijele kose, obučena u bijelo, na bijeloj posteljini kreveta koji je bio posva prilagođen njoj. Okrenula se malo prema meni kad je shvatila da netko ulazi. Voštana koža lica rastegnula se u raspucali osmijeh kad je vidjela da sam to ja.
"Bako, kako si? Jesi li zadovoljna kako smo ti uredili sobu?" - nasmiješim joj se iako mi se srce stegnulo.
"Predivno je!" ona će tihim, pretihim glasom, glasom starim gotovo jedno stoljeće.
Tada mi se obratila skoro pa šaptom:
"Ddadd..." šapne ona a ja se nagnem da bolje čujem...
"...donijela sam ti nešto. Dodaj mi onu vrećicu tamo!"
Dodao sam joj vrećicu i ona je iz nje izvukla dvije male posudice s medom.
Vjerojatno ih uštedjela od nekih bolničkih doručaka.
"Evo ti. Dvije korpice meda!" ona će, izvijajući prema meni svoje krhko tijelo od trideset i jednog kilograma, i pružajući mi med.
Uzeo sam posudice. Prilikom preuzimanja ruke su mi se tresle skoro kao njezine. Suza je sasvim malo izniknula u kutu jednog oka. Uzdrhtao sam!
Najljepše darove u životu dali su mi oni koji nemaju ništa!
Vaš Ddadd
Post je objavljen 26.07.2007. u 09:50 sati.