"Hrvatska znanstvena fantastika se na početku 21. stoljeća živahno razvijala..." Tako će jednog dana ljudi pričati o razdoblju kad se u kratkom roku pojavio niz autorskih zbirki, zbirki kojima je cilj bilo okupiti i prikazati ono najbolje od domaćeg SF-a. Te se zbirke nisu pojavile slučajno: nakladnička kuća Mentor iz Zagreba svjesno je ušla u pothvat "Biblioteke SFera", pri čemu je kriterij odabira autora bila njihova nagrađenost nagradom SFERA.
U drugom kolu koje se pojavilo još odavno, prije dvije godine, skupila su se tri Zorana i jedan Dalibor, zvan još ponekad i Izitpajn. Trojica pisaca - Zoran Pongrašić, Dalibor Perković Izitpajn i Zoran Vlahović - tipični su predstavnici tzv. "generacije devedesetih", naraštaja koji je počeo pisati u nezahvalnom okružju prije desetak godina, a imali su dovoljno dara i upornosti da bi opstali. Zoran Krušvar nešto je mlađi, no svi su ostavili trajan trag u sferakonskim zbirkama, "Futuri" i drugdje,. K tome, Perković i Vlahović su redovitim suradnicima "Parseka".
No, pođimo redom.
TRI ZORANA I IZITPAJN
Piše:Boris Švel
______________________________________
Zoran Krušvar - Najbolji na svijetu
Jedan od ljudi čiji rad ustrajno daje nadu i poticaj svekolikom hrvatskom SF-u bez sumnje je Zoran Krušvar, rođen u Rijeci 1977. godine. On je relativno recentna pojava među hrvatskim autorima fantastike, a koji briljira kratkom formom, poigravanjem žanrovskim klišejima te vrckavim humorom.
No, sama zbirka razmjerno je neuravnotežena. U prvom redu, minijature Dvoboj, Igra i Brodovi u tami zbiljski su dragulji, pa su s pravom polučile nagrade: Dvoboj na istrakonskom natječaju, druge dvije nagradu SFERA. Nadalje, Tko s đavolom tikve sadi, Demoni, Osveta te Ivanuška Budaletina oduševljavaju inteligentnim humorom, dok minijature Pripovijetka, Terapija i On pak ostavljaju utisak kao da su pisane za nekadašnje "Mini-YU Siriuse". Nažalost, tri priče ostavile su me posve hladnim: Mario je voajersko-vukodlačna pričica, Esoterica Croatica parodija svega po redu, dok se Najbolji na svijetu poigrava kronomocijskim paradoksima na već viđen način - uključujući i neizostavnog Adolfa Hitlera.
Krušvar je ovom zbirkom pokazao da je majstor minijature, osobito kad izokreće uobičajene perspektive. Naime, u Dvoboju se tuku istarski i hrvatski mega-roboti, dok u Igri mali orci izigravaju ljude, za što je Krušvar polučio nagradu SFERA 2004. godine. Osobito ističem poetično-antirasističke Brodove u tami, zasluženo nagrađene SFEROM sljedeće 2005. godine Međutim, Krušvar je svojom pričom Izvršitelj - objavljenom u prošlogodišnjoj sferakonskoj zbirci Kap crne svjetlosti – pokazao da ima fantastičnog potencijala za razvoj, potencijala koji nas tjera s nestrpljenjem očekivati njegove daljnje radove. Dodajmo kako je naslovnicu sačinio Štef Bartolić.
__________________________________
Dalibor Perković - Preko rijeke
Možda najizrazitiji predstavnik "generacije devedesetih" je Dalibor Perković (Petrinja, 1974.), zvan još ponekad i Izitpajn. Govoreći o toj generaciji, mislim na autore ponajprije okupljene oko udruge SFera, koji su svoj izričaj izgradili bez izravnih utjecaja pisaca iz razdoblja časopisa "Sirius". Perković možda čak svjesno odbacuje taj utjecaj, no autorom '90.-ih čini ga i izričita političnost njegovih priča. Zbirka Preko rijeke, čiju je naslovnicu izradio Milivoj Ćeran, sadrži svega četiri uratka. Djeca božja su obračun s licemjerjem crkve, ne nužno Crkve kakvu poznajemo, već sa svim crkvama uopće. Banijska praskozorja, smještena u Domovinski rat, ujedno su esej o odnosima Hrvata i Srba, kroz odnos bivših prijatelja. S druge strane, Utjecaj moderne tehnologije na zbacivanje seksualnog jarma pokazuju nam jednog drukčijeg Izitpajna, spremnog na humor, dok žalac okreće u neočekivanom smjeru spolnosti. Na posljetku, priča koja je dala ime zbirci - Preko rijeke - opsežna je meditativna studija vjere, rata i zajedništva.
Kako rezimirati Perkovićevu zbirku? U prvom redu, izostale su mračne akcijske space-opere poput Zakona skupine, Cijene reputacije ili Ere vodenjaka. No, to i nije strašno: priče u zbirci imaju sasma dovoljno akcije, premda uravnotežene dugačkim odlomcima u kojima protagonisti promišljaju svoje postupke. I tu dolazimo do razloga zašto su u zbirci samo četiri priče. Naime, neki autori pišu na način da se njihovim radovima ne smije ništa oduzeti. Perković piše tako da mu se ne smije ništa dodati… No, ništa zato: Perković jednostavno treba prostora i vremena da bi se razmahao i sačinio uistinu dojmljive priče, a što je potvrdio i lanjskim romanom Sva krv čovječanstva. Naprijed, Izitpajne, keep up a good work!
__________________________________
Zoran Pongrašić - Čuvari sreće
Zbirka Čuvari sreće predstavljala mi je možda najveći izazov pri recenziranju drugog kola "Biblioteke SFera". Većina priča tvori pomalo nadrealističan tzv. dzenga ciklus, a surealnosti pridonosi i naslovnica Darka Vučenika. Spomenuti ciklus počinje kao fantasy, eda bi se ispostavilo da je riječ o izgubljenoj koloniji Zemljana koji su postupno potonuli u neku vrst barbarstva. Među njima je i priča Dijagonala, nagrađena SFEROM 1999. godine. Sve priče ciklusa ujednačene su pripovjedačkim stilom i ugođajem.
No, priča Igrač (boja - plavo) drukčiji je Pongrašić. Naime, u toj priči riječ je o ironičnoj distopiji u kojoj je glavna zabava igra nalik rollerballu čija pravila su sadržana u svetoj knjizi Kupmar Šal Atita. Tko nije shvatio štos, možda je premlad za čitanje ove priče, ionako je puna nasilja. A tko nije gledao Rollerball, možda je također premlad za sve ovo, iako postoji i remake... No, sad već radim digresiju.
Vratimo se, dakle, Pongrašiću: rođen 1961. u Novoj Gradiški, inače je pisac koji se jednako rado okušava u književnosti glavnog toka, kao i u SF-u. Međutim, ova zbirka predstavlja njegov svekoliki žanrovski opus, uz izričitu najavu kako mu je znanstvene fantastike dosta. Šteta, velika šteta!
__________________________________
Zoran Vlahović - Frulaš
Čitatelji hrvatskog SF-a poznaju Zorana Vlahovića (Bjelovar 1966.) kao pouzdanog autora hard znanstvene fantastike. Inženjerska podloga ne škodi Vlahoviću, naprotiv: u njegovim pričama često je znanost onaj movens koji nam daje istinsku začudnost koja karakterizira dobar science fiction. Zbirka Frulaš, čija naslovnica je rad Tihomira Tikulina - Tice, sažimlje Vlahovićev dotadašnji rad, no (kao što čitatelji "Parseka" znaju) on i dalje oduševljava novim pričama.
Naslovna priča, Frulaš, posebno je dojmljiva post-atomska priča, dok Ovo je tijelo moje predstavlja možda najbolji hrvatski hard SF. Nadalje, Veće od časti je upravo samurajska priča smještena u okvir space opere, dok Vlahović također zna briljirati i kratkom formom, među ostalim i sarkastičnom minijaturom Lovci slave za što je dobio SFERU 2000. godine.
Vlahović kompetentno priča svoje priče, naracija teče glatko, bilo da je riječ o poetičnoj storiji o deformiranom dječaku koji susreće frulaša na obroncima razrušenog Zagreba, bilo da je posrijedi akcijska priča koja svjesno koketira s roto-klišejima.
Mogu li kritizirati koju priču? Ironijske minijature Vozi desnom stranom i Sluge palih mozgova ostavile su me isprva ravnodušnim, no zanatski im se nema što prigovoriti. Zapravo, reći išta ružno o ovoj iznimno uravnoteženoj zbirci bilo bi ravno grijehu. Čak i kad je na rubu fan fictiona, primjerice spomenutom pričom Strijelac, Vlahović nudi i dobru zabavu i povoda razmišljati. A znanstvena fantastika najbolja je kad nas tjera na razmišljanje.
Post je objavljen 25.07.2007. u 22:25 sati.