Letargija stvarnosti i lunapark misli u mojoj glavi... Izazivam sudbinu riječima. Čekam.
Nešto.
Već ću znati što, tamo negdje s druge strane trodimenzionalnog svijeta.
...
Ou jea... I ne stvaraj lik mojeg lica u svojim prljavim lažima, jer sve su moje karte otvorene odavno... Ne poteži me da ti slomim prste kojima sakrivaš svoje od ostalih igrača.
...
Trebam samo još zabit čavle u zid... A onda zabaciti glavu još jednom i uljuljati se među boje u zraku... Dovoljno lagana da me ponesu na svojim krilima.
Post je objavljen 25.07.2007. u 20:18 sati.