Lagano nestajem.
I to svako malo u san bez snova.
Pri svakom buđenju hvatam zrak kao što se pokušavam uhvatiti za bilo kakvu smislenu radnju po jugu i vrućini od milijun plus.
Povremeno uspijevam izići iz tijela, ignorirati bolove i zamagljena vida i čula percipirati stvarnost.
Oko mene samo privid i sjene, tu i tamo neki zvuci koje vjerovatno podsvjesno u tim stanjima želim čuti.
Sinoć cvrčka, jutros cvrkut ptica.
Riječi ne dopiru do mene jer nemaju smisla koji mi je sada neophodno potreban.
Što je uzrok ne želim znati.
Prepuštam se boli i beskrajnoj tuzi.
Dobro je povremeno sve isplakat.
POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU
Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
Koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
Gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje! One u
drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
Mi smo svi jednako lutali u znaku
Traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamtim da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
I sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
Da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
Dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
U cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.
Tin Ujević
Post je objavljen 24.07.2007. u 22:09 sati.