Zašto nas uvijek dotuku oni koje najviše na svijetu volimo i za koje bi život dali:
Može li vam srodna duša biti osoba koja vam je iza leđa potpuno druga osoba?
Da li vas ikada razočara i totalno slomi?
Ne znam zašto sam takva budala, naivna, sanjar jebeni, vjerujem u bajke, ali nisu ljudi savršeni, nimalo.
Uvijek sam vjerovala da čovjek nije sam, da ako nađe pravu osobu da ima drštvo do kraja života.
Zašto mislim da nas voljeni ne mogu iznevjeriti kada nas najviše povrijedi baš njihova pogreška, i to svjesna...
Zašto? Da li je najbolje da budem sama i ne vjerujem ikome?
Vjerujem da me voli, ali da li ga poznajem skroz? Očito ne: Ne znam što da radim: Pokušava, se boriti da ne mislim na to, ali ne mogu protiv sebe. Ne želim živjeti. Ne ovako.
Post je objavljen 24.07.2007. u 21:07 sati.