Marketing
Tour de tur...
Ko kikić sam trenirao valjda sve moguće sportove.
Po tjedan-dva jer sam bio razmaženo govno pa bi odusto čim bi se trebalo malo oznojit ili pofajtat.
Da ne spominjem inicijaciju u svlačionici skijaškog kluba negdje početkom osamdesetih...
I onda sam naletio na odbojku i na njoj se zadržao desetak godina.
Na žalost mojih trenera a bogami i moju, od poluperspektivnog napadača nikad nije ispalo ništa jer sam ostao na, za odbojku mizernih 184 cm, a kad sam u 25-oj i treći put doskočio nekom konju na nogu i umjesto zgloba imao odvojeni batak od zabatka – čika doktor je rekao sljedeće:
«Nego, sinko, jel bi ti htio hodat u tridesetoj?»
«Pa bi...»
«E onda više nema odbojke. Zglob ti je u kurcu. Ni sad više nećeš moć skakat ko prije, najviše 60%, a najbolje bi ti bilo otić se rekreirat dvaput tjedno na bazen da ti to zacijeli.»
Tužan ko pes, latio sam se plivanja i postigao zavidnu amatersku karijeru (dvostruki prvak Hrvatske u daljinskom plivanju u kategoriji 29-39) dok nisam otišao na Faros i puko.
Onda je stigla trudnoća i Rok i jednostavno nisam stigao ni plivat ni ništa.
Sad pokušavam otić više od jednom tjedno na Utrinu ili Mladost, s nadom da ću uspit skinut normu za Svjetsko prvenstvo na Bledu u rujnu.
Norma je 5.45, ja s lopaticama mogu 5.51.
Jučer sretnem kompu koji je igrao za Juga i sad pokušava nekako vratit formu i skinut škembicu.
Krenemo ko konji, 200 ispod 2.50, ali onda srce i pluća, bubrezi, kifoza, mums i ko zna kaj stisnu i dođemo za 5.53 i dahćemo ko meduze još deset minuta.
Onda me ubije rečenicom – «Dok sam bio aktivan, plivali bi 10x400 za zagrijavanje i KRETALI NA 6.00!!!»
Ubi me spikom.
Inače, za svjetsko su prijave bile do 25.6. tako da će isključivo mojom lijenošću Slovenija ostati zakinuta za moje vitko tijelo umočeno u jezerce onkraj jedinog njihovog otoka.
Sranje.
Uglavnom, od odbojke se moglo fino oznojit, ali nikad krepat.
Na plivanjima se moglo fino krepat, ali si za dva dana bio ko nov.
Ali na Tour de Francetu ne sudjeluju ljudi nego roboti – narkomani.
Gledam to tu i tamo.
Na Eurosportu prvo prenose etapu live, onda kad je gotovo odma daju snimku te etape i onda od 8 najuzbudljivije detalje te snimku snimke od 10-12 i od ponoći do tri directors cut.
Nabijem vas.
Dajte Aussie football ili Lacrosse...
Konačno dolazim do biti ovog sportskog posta.
Doping.
Svaki dan ti kržljavi sitni žilavci voze po tri, četiri i više sati, nekad po ravnici, nekad po planinčugama i tako skoro mjesec dana.
Svakih pet dana - dan pauze.
Uz povremene napade težih idiota
koje bi zatuko pumpom...
Dakle, to normalan čovjek nemre podnijet.
Kaj mu daju da jede navečer nakon 300 prepedaliranih kilometara?
Čokolino? Žgance? Drogu?
Nažalost, svaki od njih papa drogu i puno prije i za vrijeme Toura.
Doping kontrola je napravljena tako da svakih par dana izvade po jednog od njih sto i onda mu nađu nešto u krvi i pišači i onda ga diskvalificiraju.
Kad bi jednom za promjenu izvadili sve i sve ih podvrgli testu, onda bi ih sve morali diskvalificirat pa bi Tour vozile sponzorske Škode.
To po mom mišljenju nije sport nego čisto tovljenje McDonalds pilića u ljudskom obliku.
Genetski inženjering kako strpati što više droge za otpornost i izdržljivost organizma da bi se sponzorske majice na tananim drogiranim tijelima vidjele tijekom mjesec dana po svim kanalima svijeta.
Nije mi to dobro.
Kakav Iron Man, kakve adrenalinske utrke...
Ovo je suludo.
Daleko najteži i najnehumaniji sport na svijetu koji ne stvara sportaše nego ovisnike.
Čemu to?
Pišam vam na Tour. Eto.
Post je objavljen 24.07.2007. u 13:28 sati.