Ovih dana vodila sam jedan razgovor...
O.K., nije bio razgovor. ...ja sam sjedila i slušala, a ono je vrištalo. Specijalist sam za takve "razgovore" i često si mislim kako bi se trebala iznajmljivati da ljudi ispušu svoju frustraciju.
Uglavnom "screaming banshee", kako bi rekli englezčani, "long overdue" također.
I nismo se mogli složiti oko jednog tehničkog detalja, a kako imam blagi osjećaj da je ovo jedna od onih situacija:
Opinions are like assholes - everybody`s got one.
pozivam vas da se ljubazno pridružite svojim anu... ovaj, mišljenjem.
Tema je:
u relacijama koje nisu prisilno organizirane*, nego mi želimo biti dio njih, koliko očekujemo da će biti naš, a koliko tuđi doprinos - 50:50, 40:60, 10:90?
Slobodno objasnite na primjeru.
* Pri tome je je roditeljski odnos, posao i slično gdje ne možemo odabrati suradnike prisilna relacija, a ljubavne i prijateljske veze su ustvari ono na što je usmjereno pitanje.
Post je objavljen 24.07.2007. u 08:54 sati.