Moram opet promijeniti plan. Htio sam danas pisati o nečemu što ću ostaviti za sutra. Naime jučer se u Slobodnoj Dalmaciji (nedjelja, 22.07.2007., str. 17) pojavio zanimljiv prilog. Moj prijatelj Milorad (kojega zovem Milivoj zato što mi se tako zove sin krsnoga kuma, koji živi blizu njega), dakle Bibić ob(j)avio je razgovor s jednim mojim/našim zanimljivim susjedom (u Slavoniji, gdje i ja imam rodbinu, u Ernestinovu, za takve kažu – komšija).
A zanimljivost toga je u činjenici što je taj moj/naš komšija DRAŽEN KOKANOVIĆ ("Zg-Slavonac opsjednut Hajdukom"), vrlo zanimljiva faca jer je također "zajexant, diplomirani pravnik, jedan od gazda Ghetaldusa, vlasnik kultnog zagrebačkog kluba Gjure II, fanatik jazza, izdavač, dinamovac, dalmatinski zet, viskopija, socijalist, komunist, utopist... i još puno toga..."
No, da ne duljim bez potrebe, posebnost te zanimljivosti jest činjenica da taj moj/naš komšija ima također zanimljivo susjedstvo, koje je čak zavrijedilo poseban dio teksta u SD. Smješten je u lijevom donjem kutu cijele stranice i naslovljen je: Susjed don Kaćunko. Bila bi šteta prepričavati ga i kratiti pa ga zato prenosim doslovce.
"Dugo sam godina tražio mjesto gdje ću živjeti u Zagrebu. Da sam znao da će mi susjed biti don Anđelko Kaćunko nikada se ne bih doselio na Ksaver. Zbog tog tipa trpim ozbiljne financijske gubitke. Svaki put kada prođem kraj Vojnog ordinarijata oblije me znoj i moram kući hitno na pranje, topla voda, čista košulja, sapun, dezodorans i slična srxnja, a to košta, da ne govorim o duševnoj boli koju mi nanosi taj susjed sa svojim blogom, knjigom i ostalim umotvorinama. Čini mi se da sam opsjednut tim susjedom.
Nisam ga nikada vidio da kosi travu ili uređuje vrt oko ordinarijata ili da je išta korisno napravio za zajednicu. Blizu sam toga da predložim Kaptolu ideju da don Kaćunka pošalje u Ameriku, kao hrvatski izvozni proizvod, da se pridruži američkim TV propovjednicima, sigurno će postati slavan. Amerika je velika zemlja i moći će lakše izaći na kraj s takvim umom. Hrvatska je mala zemlja, 4,5 milijuna stanovnika. Gledam ga svaki dan kroz prozor, možda ću dati zazidati te prozore ako mi žena dozvoli. Ova ideja da zazidam prozore u stvari i nije najpametnija jer onda ne bih mogao stavljati zvučnike na prozor i puštati do daske sve velemajstore svjetskog jazza. To je glazba koju don Kaćunko sigurno razumije. Za popixdit!"
Eto, to je to. Odmah sinoć javilo mi se nekoliko prijatelja s juga (Split, Solin, Omiš & taj region) s pitanjima o tome. Svi su istaknuli da im se čini da taj čovjek nije zdrav (zato što nekoliko puta ističe da je "opsjednut"), ili je drogiran (jer navodno klubovi kao njegov spadaju u dilerske lokacije, itd). Malo sam smirio loptu i rekao da to ne uzimam doslovce i da se ne trebaju uzbuđivati, jer znam da Bibić za sugovornike uvijek traži ljude sklone humoru, zafrkanciji, opuštanju, duhovitosti, tj. razne osebujne i zanimljive tipove itd. (Hm, ne znam zašto je onda od mene tražio intervju...!?).
No dobro, taj me je prilog samo dobro nasmijao. Poslao sam odmah Bibiću sms - htijući svome dragom komšiji objasniti da ne spadam pod jurisdikciju Kaptola, da me karijera u Americi uopće ne zanima, da nikad nisam pušio travu ali već od djetinjstva znam kositi travu a ovdje nam to čini domar, da volim njegov jazz ali da od buke s ulice ne čujem ništa, da će jednoga dana netko drugi vrednovati tko je više napravio za zajednicu... itd... – a on mi je lakonski odgovorio: ŽIVIJA KSAVERSKI JAZZ!
Eto, lipo lito jazzovito!
Post je objavljen 23.07.2007. u 22:26 sati.