Jedna je otišla na godišnji odmor.
Jedna je otišla u bolji svijet. Ma što to bilo. Samo da nije drugi svijet.
Jedan je otišo u ribolov. I nema ga, pa nema. Valjda grizu ko lude. Ribe.
Jedan poludio od vrućine. Gata. Sam sebi.
Jedan se tek sprema na godišnji. Pakira kufere.
Ostalima sam pogubila tragove. Ne moš svih pratiti. Odlaze na sve strane. Glava me zaboli koliko je vrtim.
Uglavnom, većine nema. Posustali su od ove pasje vrućine.
Ovi preostali nisu više baš prisebni.
Posustajemo polako i mi koji smo ostali na braniku bloga.
A mene krpa neka nostalgija. Tražim ih. Lutam izgubljeno.
Bože mili, kud sam zašo. Nigdje puta, nigdje staze.
Fale mi. Nekako se osjećam...ne znam, osamljeno. Vapijući glas u pustinji.
Nije da sam bila nešto strahovito popularna, pa me čitali ko ludi, al navratio bi tu i tamo pokoji bloger na ćakulu.
Popila bi se koja virtualna kava.
A sad mi preostale samo ove prave.
A i te mi se sve više uskraćuju.
Tip ispod mene koji ima kafić, moj drugi dnevni boravak, napisao obeshrabrujući natpis: "Preuređenje". I još sam čula da preuređuje u pekaru. Ma ko još na kruhu živi. Kava i cigare, to kuri.
Sve me to nekako deprimira.
A tek kad pogledam na termometar!
Onda bi sve blogere na godišnjem po sili zakona vratila za računalo. Pa piši po ovoj vrućini, a nećeš mi se nešto šetat. I kupat.
Krasti Bogu dane.
I što kad se nestali blogeri vrate? Ono, samo će nastaviti ko da ništa nije bilo. Nit riječi, niti pozdrava.
Hoće li neko nama preostalima odati priznanje?
Ljudi se polomili prateći i prenoseći friške vijesti i nikom ništa. Di si bio - nigdi, što si radio - ništa!
E moji blogeri..
A ljudi vruće je...Malo san makla...
Post je objavljen 24.07.2007. u 08:00 sati.