- Sad me sigurno mrziš.
- Ma neeee...
- Povrijedila sam te...
- Nisi, ja sam veliki dječarac. Spavam. Čujemo se kasnije. Ajde bok.
Dvije godine nakon što me je optužila da na nju bacam crnu magiju, Sandra me je pozvala kod sebe u Dubrovnik. Razvodila se od muža. Opet mi se ispričala zbog svega. Opet sam joj rekao da je sve u redu...
...a zapravo je i bilo. Naime, čudnovate epizode poput one s njom ne doživljavam tragično; više bi me iznenadilo da mi se dogodi nešto 'normalno'. Jedan od mojih velikih problema/prednosti je to što odavna ne vjerujem u normalan život. Te sam 2003. punio 30-u. Na leđa mi se postupno spustio teret realizacije da u tih 360 mjeseci nisam sreo čovjeka koji uspješno vodi 'normalan' život kakav bi svome djetetu preporučila većina roditelja. To mi daje nekakvu naizgled pesimističnu crtu, ali me s druge strane čini pojačano otpornim na uobičajena životna razočarenja.
- Ej! Jesi se probudio?
- Jesam malo.
- Svi su me u međuvremenu zvali. Nitko ne može shvatiti šta sam uradila, čak ni moja najbolja prijateljica Romina. Ali znam da me ti razumiješ. Znaš da mi treba oduška sad kad se razvodim. Znam da ti je žao što mi ga ti ovaj put nisi pružio, ali ima vremena za nas... Zar ne?
- Hrmmm mrmlj mrmlj.
- Vilenjače?
- Naravno da ima.
Poziv u Dubrovnik sam lako prihvatio, ne samo zato što sam htio preći 700 km da zagrlim Sandru već i zato što sam prije ili kasnije morao doći u Grad zbog firmine suradnje sa Libertas film festivalom. Posao i zabava - to je uvijek bila moja dobitna kombinacija. Mi Vilenjaci se lako spremamo za put: u jedan ruksak idu rezervne hlače, dvije majice, donje rublje, ultralaptop i punjači, a na ruksak jakna. I to je to. S tom sam prtljagom putovao i u SAD, pa su me umalo skinuli s aviona.
- Svi su me vidjeli kako te grlim i mazim na after partiju. Bivši muž me je zvao da mi kaže da će moj nemoral iskoristiti u brakorazvodnoj parnici, a da to od tebe kao svog bivšeg kolege nije očekivao. A ja završila s drugim - mesarila me je stručno Sandra, lagano uvrćući nož koji mi je bio zarinut u slabine.
- Sandrić, pa vidio sam ja kakvo je stanje na terenu kad si treći put zaredom otišla u WC. Nisam glup. Samo sam lud. A što je najvažnije - znam te.
- Kako to misliš?
- Pa radije bi dokazala svoju superiornost nego boga vidjela.
- Vilenjače!
- Mrmlj.
Točno sam znao u kom je trenutku magija pukla. Dok mi je treći put pričala detalje o svojim nevoljama u braku, osjetio sam potrebu da i ja njoj nešto kažem. Sandra je u biti bila konzervativna cura - muž joj je, što ja znam, bio četvrti muškarac. Zato je nisam htio zamarati svojim tadašnjim, uglavnom politički nekorektnim, erotskim avanturama već sam joj ispričao o svojoj platonskoj vezi s poetesom Ivanom, koja je kulminirala u prošlo proljeće. U jednom mi je trenutku dok sam govorio o Ivani izletjelo da su nam mozgovi umreženi, i da će tako vjerojatno zauvijek ostati. Točno sam vidio kako tone i da je to valjda zadnja stvar koju sam joj trebao povjeriti. Bolje bi bilo da sam u razmjenu dao detalje o tome kako sam tješio trudnu Miu, boccacciovske dionice 'wellness' tuluma kod Svetog Vedrana ili neku od avanturica sa IT djevojkama. Sve samo ne priču o Ivani, s kojom nisam imao ništa seksualnog ali mnogo toga romantičnog. Ali šta je tu je. Na trenutak sam je opet razveselio ližući joj pupak, a onda je, impulzivna kakva jeste, ustala od stola i u prolazu prema toaletu skupila stasitog novinara Glasa Slavonije.
- Vilenjače!
- Ma sve je u redu.
- Kako ako si povrijeđen?
- Pa ovdje sam došao da ti pomognem da preboliš razvod i malo izmasiram ego. To sam i učinio. Na mojoj si koži samoj sebi pokazala da opet možeš sjebati nekog kome si draga u korist slučajnog prolaznika, da imaš tu moć. Valjda ti je sad bolje.
- Grozan si.
- Znam. Zato se i družiš sa mnom. To ti odgovara.
- Znaš da je ovo s tipom iz Glasa Slavonije samo zajebancija. Pa čovjek je oženjen i ima divnu kćer. Pokazao mi je sliku jutros.
- Ma naravno. Popodne palim za Zagreb, zvali su me iz firme da im nešto hitno obavim, ali vratiću se za mjesec dana, imaćemo casting za duplericu.
Naravno da se nisam vratio. Lupi uvijek sve castinge obavi sam. Zato ga cijenim i podnosim. Ali laž je bila ugodnija. Istina je bolja, hladna kao čelik. Ali čelik nije za meke momente. To sam te večeri po stoti put apsolvirao. Ali i ja sam lud. Nisam si mogao pomoći. U 29-oj sam se zarekao da se neću pretvarati duže od poslovne večere. Za čovjeka je važno, znali su stari Slaveni, da 'govori istinu i vješto gađa lukom i strelicama'. Toga se, na svoju štetu ili korist, uglavnom držim.
Ovako mi je, možda, bilo draže. Čuli smo se nekoliko dana kasnije. Naravno, sve je bilo u redu.
Post je objavljen 23.07.2007. u 14:20 sati.