Utvrda Ontario, glavni stožer vukova komandanta Marka, utonula je u san dok budne oči stražara motre jezero.
Vratija se Šime.
Imamo sunce.
Imamo more.
Belzebubove mi brade.
Opet je sve dobro.
Valjda.
Ne moran raditi ništa…čudan osjećaj…ali stvarno…stalno iman osjećaj da nešto moran napraviti, a neman ništa…dobro, osim možda jedne stvari koja je u biti više želja nego obveze…
Hoćeš li napokon začepiti, pernati čovječe?
I tako…nije da baš iman šta reći pa je bolje prestanem…ostavi tu bačvu! Odnijet ćeš nešto drugo za uspomenu.
Uglavnom, ovo nema baš veze ni sa čim, ali dogodilo se to da san igrom slučaja gledala nogometnu utakmicu. Ne sićan se ko je igra, ali ionako nije važno za priču u globalu. Uglavnom, utakmica počela i meni je pozornost privuka sudac. Privuka me iz razloga šta je izgleda ka seljačina, ali onda san počela razmišljati o sucu. Dakle, nogometni treneri su većinom umirovljeni nogometaši.
(Ne vidite poveznicu sa sucem? Evo sad ću, dobro, bolno sam svjesna činjenice da je vrijeme novac.)
Ako su treneri umirovljeni nogometaši, jesu li onda suci promašeni nogometaši? Kako uopće netko odluči biti nogometni sudac? Ako su oni promašeni nogometaši, mora da je vrlo bolno trčati pokraj 22 uspješna nogometaša, a ti si jedan jedini u crnoj majici uvučenoj u gaće i tvoja primarna zadaća je biti nevidljiv. Jadan, baš san se cilu utakmicu suosjećala s njim. E, ali kad je završilo prvo poluvrijeme, palo mi je napamet da postoji i druga strana medalje. Šta ako su svi nogometaši promašeni suci? Šta ako su svi nogometaši jednom davno željeli biti upravo nevidljivi sa crnom majicom uvučenom u gaće. I šta ako su onda 22 nogometaša na svakoj nogometnoj utakmici ljubomorni na jednog jedinog kvazi nevidljivog čovika s majicom uvučenom u gaće?
Post je objavljen 23.07.2007. u 14:14 sati.