Dragi prijatelji!
Želimo na početku svima izraziti dobrodošlicu. Pogotovo onima koji se bave pisanom riječju. Namjera nam je čuti tuđe i iznijeti vlastito mišljenje o raznim temama koje se tiču književnosti.
Za prvi post odlučili smo prednost dati velikom engleskom renesansnom piscu Williamu Shakespearu i njegovom poznatom sonetu.
O Williamu Shakespearu (1564.-1616.): VIŠE
Kao svjetski najpoznatiji pisac William je bio poeta i dramski pisac i u tom smislu stvara 34 dramskih djela i 154 soneta, te još neka djela. Osim što je bio pisac u tradiciji tog vremena on je bio i glumac. Tako je i postao suvlasnik glumačke družine Lord Chamberlain's Men i suvlasnik kazališta The Globe.
Njegovo se stvaralaštvo dijeli na nekoliko glavnih razdoblja:
1. rane drame - komedije i historije s temama iz engleske i antičke prošlosti
2. zrelo doba - piše velike tragedije
3. poznije doba - piše problematske drame i romance
DJELA
Odlučili smo se za jedan od najpoznatijih soneta, nazivom poznatijeg kao 130. sonet:
130.
My mistress' eyes are nothing like the sun;
Coral is far more red than her lips' red;
If snow be white, why then her breasts are dun;
If hairs be wires, black wires grow on her head;
I have seen roses damasked, red and white,
But no such roses see I in her cheeks;
And in some perfumes is there more delight
Than in the breath that from my mistress reeks.
I love to hear her speak, yet well I know
That music hath a far more pleasing sound;
I grant I never saw a goddess go;
My mistress, when she walks treads on the ground.
And yet, by heaven, I think my love as rare
As any she belied with false compare.
130.
Gospi mi sunce iz oka ne rudi,
Crveniji od usni koralj njoj je,
Ako bijel snijeg je, njoj su sive grudi,
Ako je kosa žica, crna toj je;
Crvenih ja i bijelih vidjeh ruža,
Al takva ruža s lica njoj ne viri,
Veći užitak mnogi miris pruža,
Nego dah što od gospe mi se širi;
Slušati volim glas njen, al znam,
Jača slasti je u glazbi koja skladom mazi;
Ne vidjeh kako božica korača -
Kad moja gospa ide, zemljom gazi.
Neba mi, ipak ljepša je od sviju
Što s njom se lažno usporedit smiju.
(prijevod: Luko Paljetak)
130.
Ljepše se koralj od usana rudi;
Ko sunce lijepost oči joj ne krasi;
Ako bijel je snijeg, sive su joj grudi,
Il vlas crna žica, žice su joj vlasi.
Vidjeh baršun ruža, rujnih i bijelih,
Na licu takva ruža dragoj nije;
Mnogi miris više slasti dijeli
Od daha što iz moje drage bije.
Volim glas njen, mada više godi
Muzika, jer zvuk joj ljepši ima;
Božicu nikad ne vidjeh da hodi -
A moja draga ide samo tlima;
Tako mi neba, ipak divna mi je,
I nijedna joj druga ravna nije.
(prijevod: Ivan Goran Kovačić)
U svojim sonetima Shakespear razbija konvencije petrarkizma i na svoj prepoznatljiv način u sonete uvodi najčišću emociju. Pred nama imamo 130. sonet u tri varijante - izvorni tekst i hrvatske prijevode Paljetka i Kovačića. Veoma je jasno da je tema ovog soneta najčišća ljubav koju Shakespear osjeća prema tajanstvenoj nam Dark Lady. Razbijena konvencija očituje se u komparacijama koje pjesnik navodi. Komparacije ne odišu ljepotom kojom bi one odisale da su pisane petrarkistički. Zaista, nakon čitanja ne ostajemo zapanjeni ljepotom opisane žene, već ljubavlju koju pjesnik iskazuje. Napokon nas nakon petrarkističkih bijelih, čistih i božanskih žena Shakespear šamara činjenicom da je večina žena uz koje se budimo puno više zemaljska nego božanska. Tom nas naizgled zaluđenom ljubavlju Shakespear podsjeća da za ljubav naravno nije bitan izgled već osoba sama. Nakon petrarkizma čini nam se kao da smo bili slijepi i da sve te ljepotice koje smo u glavi zamišljali, sada kada smo progledali, jesu zapravo neuglađene i obične. Uz iznimke poput plemićkih žena ili žena koje su uz novac mogle biti prave petrarkističke božice, sada si napokon dajemo slobodu shvatiti da nam nijedna tobože božica što je ikad hodala ovom zemljom nije draža od one koju mi božanstvom tako iskreno nazivamo.
Post je objavljen 23.07.2007. u 12:41 sati.