Marketing
Danas razmišljam kako ima nekih ljudi u mome životu na koje mogu uvijek računati i pitam se mogu li oni tako na mene računati kao ja na njih. Nekako su uvijek tu a ja sebično to iskorištavam, ne kažem ni hvala... kao da se to od njih očekuje... Samo se nadam da ću jednog dana i ja njima biti tu kad im bude trebalo. Nadam se da ću prepoznati trenutak kad im bude netko potreban, da ih sluša, da se smije, plače ako treba... Potrudit ću se prepoznati taj trenutak.
Kako nam ponekad tako malo treba, ne trebaju ni skupi pokloni ni neke velike materijalne stvari, samo topla riječ, osmijeh, topli zagrljaj, rame za plakanje...
Ne smijem zaboraviti napomeniti ritual koji ja i moje društvo imamo, a to je ispijanje kave iz automata 
nakon svakog izlaska. To su trenuci kad smo samo mi, i poneki zalutali prolaznik, kad se prepričava protekla večer ili dan, kad se pričaju ludosti, rade sitni dišpeti... To je tako jednostavno, obično, u biti bezveze... a opet nekako ispunjava veseljem. 
Post je objavljen 23.07.2007. u 12:21 sati.