Dragi moji, pišem vam ovo pismo elektroničko dok nalazim se u Puli.
Pula je mediteranski grad na obali Jadranskoga mora, mjesto karakteristično po svojim osobitostima, kao što i sve ostale stvari imaju neke osobine po kojima ih razlikujemo od drugih stvari, baš kao što monada ima neku supstancu i kao što Hendix ima svoju gitaru Fenderove prooizvodnje, baš kao i ja, koji također imam gitaru koju je proizvala tvrtka Fender.
Najvažnija osobitost Pule trenutno je vrućina, ili vrućost, ako apstrahiramo kontigentnost prvog pojma i jezik koji smo isplazili zbog hlađenja iskoristimo fundamentalnije. Oni koji još pate na kontinentu neka znaju da je i razlika u patnji kontinenta kontingentna (o čemu je vrlo učeno pisao Richard Rorty), jer more na kome mi zavidite, kao da pripada meni, a ne sebi, danas je bilo 28 stupnjeva toplo, vjetar je južni pa se more muti i sve je prljavije i neće to na dobro izaći, samo čekam meduze, o kojima pisah prošloga ljeta, i cvjetanje, koje je divna pojava kod cvijeća, ali nije divna kad se radi o moru, takav je bar moj osobni stav.
Dakle, kao što je vlažnost esencija mokrine, vrućost je ovih dana esencija Pule.
A ako nešto nema svoju osobitost, svoju bit, esenciju, e onda i bitak toga što nema sve to što spomenuh dovodimo u pitanje, pa nam se to nešto učini kao ništa.
I to je loše.
Ali, to i ne mora biti ništa. U budizmo upravo je jedno veliko ništa ono čemu valja stremiti, ali ne tako da stremiš ka tom velikom ništa, nego do ništa dođeš onako, da ne kažem, nezainteresirano. Ako se tu upletu želje i strasti, onda promašiš ništa i završiš u nečemu. Zajeban je taj budizam.
U Puli nisam upoznao nikakve budiste, ali sam se nagledao rastafarijanaca. Naime, moj brat, kodnim imenom Brale i ja, kodnim imenom Gawro, otišli smo na Seasplash festival i tamo uživali u reggaeu, dubu i ostalim srodnim vrstama glazbe koje ne umijem nabrojati. Prvo nam je bilo zanimljivo, onda nam je bilo malo dosadno, jer ta glazba u tolikim količinama konzumira se uglavnom uz pomoć nekih biljaka, što je zabranjeno.
Nije bilo zabranjeno razgovarati sa psima, pa smo to i učinili. Zlatni ritriver nije nam htio odati je li mu vlasnik* vjernik, ide li u crkvu i čini li sve ostale aktivnosti koje su vjernicima uobičajene. Na njegovu sreću pseću. Jer da smo doznali da mu je vlasnik nevjernik, zasigurno bismo ga usmrtili, vođeni parolom koju smo usvojili kao službeni poklič ovoga ljeta: "Smrt nevjerničkim psima!"
*Ja osobno i grupa Radost! zalažemo se za prava životinja i protivimo se odnosu čovjeka i životinje koji se svodi na vlasnički odnos. Taj sam izraz upotrijebio isključivo zbog toga što se u datom trenutku nisam sjetio primjerenijeg, te se stoga ispričavam.
Post je objavljen 23.07.2007. u 10:19 sati.