Marketing
Paranoja ili život u opasnosti?!
E ovako, imam jedan problem koji se čini mali, ali je ustvari veliki i ne znam kome da se obratim osim vama ljudima koji me čitate. Nisam pukla niti sam na raznoraznim drogama i ovo pišem sasvim pri sebi. Ovako stoje stvari. Sa dečkom sam već gotovo 9 mjeseci i dosad je sve bilo tako super i slatko, ali večeras se dogodilo nešto jako čudno. Naime, dok smo zagrljeni šetali ulicama i povremeno pogledavali u zvjezdice koje su osvijetlile nebo, u totalno romantičnoj atmosferi, poželjeh se malo našaliti sa svojim dragim pa ga pogledah malo čudnim pogledom, jednostavno napravih jednu od onih faca koje koristim da bi malo poplašila brata, ali nisam se ni nadala kako će to utjecati na mog dragog. Kada sam ga tako pogledala nije bilo nikoga u blizini, bio je mrak i ta se kombinacija umalo pokazala kobnom za mene. Kada me je vidio udario me šakom u stomak iz sve snage i izvukao mali džepni nožić koji je zablještio na mjesečini. To me jako uplašilo iako sam prvo mislila da se šali. Rekla sam mu da prestane još uvijek previjajući se od bolova ali on me gledao pogledom iz kojeg je isijavao strah i mržnja. Rekao mi je da se udaljim, da ga ostavim, da sam prokleto čudovište koji mu želi posisati krv... Pokušavala sam ga urazumiti riječima da sam to samo ja, osoba koja je do maloprije s njim gledala zvijezde, ali njegov krvavi očajnički pogled me ubijao. Nije spuštao nož, nego mi ga je sve više približavao i mislila sam da se neću iz toga izvući. Već sam se oprostila sa životom i polako kliznula na koljena kada sam osjetila snažan ubod u ruku. Već potpuno očajna dignula sam glavu i pogledala ga očima prepunim suza i tada je ispustio nož koji je još uvijek bio krvav, neko vrijeme samo dugo gledao u mene, ravno oči u oči i tad me zagrlio. Bez ijedne riječi dignuo me sa ceste na kojoj sam ležala, uhvatio me za krvavu ruku, poljubio ranu i poniznim glasom ispustio jedno tiho oprosti mi. Ne znam što je to bilo, možda neki njegovi strahovi iz djetinjstva ili pak nešto običnom ljuskom umu nedokučivo, ali tada je to sve bilo gotovo... Opet smo bili onaj stari zaljubljeni par koji je nastavio hodati cestom bez riječi i jedino što je podsjećalo na to što se dogodilo bila je rana na mojoj ruci, hvala Bogu ne tako velika, ali kad samo pomislim kako je sve to moglo završiti, zapitam se trebam li ostati s njim ili ga nagovoriti da se obrati nekoj ustanovi koja bi mu mogla pomoći u prevladavanju tih strahova jer ovako nikad neću više mirna spavati, očekujući da će opet postati ono čudovište... Volim ga svim svojim srcem , ali isto tako volim i svoj život.... Što da radim?
Post je objavljen 22.07.2007. u 23:31 sati.