NEDJELJNO RAZMIŠLJANJE
Hoću sada i odmah! – tako kriči razmaženi suvremeni egoist, ne samo dijete nego i odrastao čovjek, pod jakim utjecajem reklamnog terora.
Ne znam što hoću, ali želim to odmah! – glasila je parola buntovne šezdesetosmaške generacije, koja je gurnuta u prve redove kampanje za dublje ukorjenjivanje sex-drugs&r'n'r mentaliteta u zemljama kršćanskoga Zapada.
Bilo je to vrijeme početka moderne javne i medijske inauguracije novog čovjeka. Ta novost trebala je biti njegova sloboda od "tradicionalnih" i "srednjovjekovnih" potreba duha i duše. Trebalo ih je zbaciti jer su kao nekakvi "okovi" sputavali čovječanstvo u "usponu" k "novoj paradigmi" 21. stoljeća (odnosno "na putu prema dole", ili "on a highway to hell" – prema rock definiciji).
Danas, još uvijek na pragu toga famoznog "novog milenija", pokazuje se da nikakve nove ponude "duhovnog tržišta" – koje su redovito bili high-tech recepti za poticanje tjelesne ugode – nisu uspjele zacijeliti temeljnu čovjekovu težnju za dubljim, za onostranim. Zato je nekima u duhovnoj dezorijentiranosti (npr. u Njemačkoj, a takvih ima posvuda, posebno u naručenim anketama) navodno draži Dalaj Lama nego njihov sunarodnjak Benedikt XVI.
A problem je, među ostalim, zapravo i u tome što neki, gutajući samo medijske "otrovne bombone", nikada nisu čuli da, kako je opisano u biblijskom Starom zavjetu (koji nikada nisu pročitali), i danas Bog se očituje čovjeku kao putnik koji traži gostoprimstvo. Tako je On i u sadašnjim kolonama koje hrle prema hrvatskom jugu. Onome koji ga prima On uzvraća iznad svakoga očekivanja.
To je potvrđeno i u novozavjetnoj zgodi Isusova posjeta sestrama njegova prijatelja Lazara Marti i Mariji, opisanoj u današnjemu misnom evanđelju. No tu je i jedna novost – ljubav i poštovanje prema gostima ne smije biti na uštrb domaćinovih duhovnih potreba. Valja ostati u ravnoteži Martina posluživanja i Marijina slušanja Isusove poruke.
Međutim, primiti Isusa u goste – u liku prijatelja, rodbine, turista, prosjaka... – ne znači samo učiniti tjelesno djelo milosrđa, nego nam je također prigoda za duhovnu komunikaciju s gostima i evanđeoski navještaj. Jer nije Bogu potrebno da mu nešto učinimo. Njegova najdublja želja jest da nam prenese ono što jedino može u punini ispuniti našu unutarnju glad, koju je veliki Augustin izrazio nemirom našega srca dok se ne smiri u Bogu.
A kao moćno sredstvo na putu do toga cilja Isus je istaknuo – molitvu. Poglavito molitvu Ocu. Naglasio je također ustrajnost u molitvi. Evanđelja su puna primjera za to. Nakon što nam je Krist dao najljepšu i najvažniju molitvu, nema više ničega što bi nas ograničavalo da se Bogu utječemo kao svome Ocu. Važno je samo naći ravnotežu između akcije i kontemplacije. Ne podleći zamci iskrivljene istočnjačke nirvane ili fatalizma, ali niti podvali zapadnjačkog aktivizma, u kojemu čovjek, ne znajući više ni gdje je, ni što je, ni na čemu je, poseže za drogom da životu vrati smisao.
Spas je u ravnoteži na tradiciji benediktinskog pravila molitve i rada.
Čovječe, promisli – gdje si i na čemu si!
Post je objavljen 22.07.2007. u 22:15 sati.