U sve to vrijeme u Domu kraljeva je vladala žalost.No sve više je ljudi napuštalo Dom i otišlo žalovati u samoći.Pa i Gimli je shvatio da nema njegova prijatelja Legolasa i beskrajno tužan ga je otišao potražiti.Laganim,staračkim korakom je izišao i spustio se do citadele Bijelog Drveta.Tamo je pronašao Legolasa kako sjedi ispred zastave Gondora koja se vijorila na laganom vjetriću.Dok mu se približavao učinilo mu se kako je Legolas neobično zamišljen,ali ga to nije čudilo,jer su i njega morile čudne misli.Legolas je još izdaleka shvatio da mu se Gimli približava.Okrenuo je glavu i tužno ga pogledao ravno u oči.U njima je vidjeo čvrsto prijateljstvo i ljubav.Gimli je Legolasu uzvratio pogled i sjeo pored njega,dokučivši pomalo što Legolas smjera.Neko vrijeme sjedili su u tišini i gledali u daljinu zaokupljeni mislima. Legolas nije znao što bi rekao dragom mu patuljku.No nakon nekog vremena Gimli je polako započeo pričati o neobičnim stvarima,pa je začudio Legolasa.Nije govorio o Elessaru,ni o sebi i Legolasu nego sjetno pozvao sjećanja...
-„Sjećaš se bajnog Lothloriena...“
Legolas je samo kimnuo,a tada je Gimli izvadio nešto iz džepa na odori.Bio je to nekakav gorski kamen koji je zablistao na mjesečini.Legolas nije znao mnogo o radnjama patuljaka i nije znao kakav je to bio kamen,ali je bilo bjelodano jasno da je bio izrađen sa mnogo pažnje i ljubavi i da je mnogo značilo starom patuljku.I to zaista nije bio običan kamen,nego rijetki kamen što se mogao pronaći samo u blještavim špiljama Aglaronda.Gimli je nakon svih pogibelji i rata postao vladar tih spilja. U njega je doveo i nastanio Durinov narod.Tamo se ponovno okupilo kraljevstvo patuljaka i tamo su izgradili veličanstveni grad,veći i ljepši nego ikada prije.Pa osim ljepotom,te špilje su obilovale zlatom i različitim materijalima kakvih nije bilo drugdje.No,patuljci nisu željeli uništiti tu ljepotu kopanjem,kao što su nekada davno učinili sa Morijskim kraljevstvom.No,za taj materijal gotovo i nije bilo potrebno kopati,jer već sasvim blizu površine nalazilo se sve dovoljno za patuljke.Često se među njima govorilo da bi se u tim špiljama moglo naći i mithrila,samo kad bi se htjelo.No Gimli nije dopuštao velika okopavanja čak ni zbog mogućnosti da se ponovno pronađe ta plemenita kovina.
Gimli je pogledao u kamen,a zatim je okrenuo na stranu na kojoj je bila ugrađena sasvim mala kopča.Legolasa je zapanjilo to što je Gimli,rastvorio kopču i Legolas je shvatio da to nije bio samo kamen,nego kutijica u kojoj je bilo pohranjeno nešto,očigledno velike važnosti za Gimlija.Ono u kutijici je Legolasa zapanjilo,ali i jako razveselilo.U kutijici su bila tri pramena svijetle kose.Sjajila se jače od svakog svijetla,poput Vardinih zvijezda što su se tada mogle vidjeti na nebu.A u tom trenutku dogodilo se nešto neobično,što se nikada prije nije dogodilo u Međuzemlju,i što je utjecalo na mnogo kasnija zbivanja iako Gimli i Legolas toga nisu ni bili svjesni.
Jer negdje daleko,izvan granica svijeta kojeg su smrtnici poznavali,preko plavog mora što nije ni jedan smrtnik preplovio,tamo gdje niti jedan smrtnik nije stupio nogom,tamo je jedna osobu uhvatila tu svjetlost.Vilenjakinja iz Besmrtnih zemalja,ponovno je osjetila miris Međuzemlja i sjećanja su se pretvorila u stvarnost.Svaki događaj od njezin odlaska pronašao je put do nje i saznala je mnogo stvari koje su se događale u Međuzemlju.Nikada prije vilenjak koji je odlučio napustiti Međuzemlje nije osjetio vezu s njim.Ta vilenjakinje,mudra i uvažena među velikane Eldara je imala svakakve moći i čudnovatu ljepotu.Kosa joj je bliještila jače nego sunce,a njezin pogled je bio prodoran,ali topao. Tada se u njoj dogodila neka promjena i ponovno joj se oživio život koji je živjela prije dolaska u Besmrtne Zemlje. Pohitala je prema vladarima,i odlučila je uspjeti u naumu koji joj se tada tek oblikovao u mislima.
„Galadriel...“
Gimli je sjetno rekao,iznova prekidajući šutnju.
„Koliko bih dao da još samo jednom vidim njezine tople oči i kad bih joj barem mogao reći da čuvam njezin pramen.“
Gimli,sin Gloinov je imao jednu zadaću u životu i držao je do nje.Bio je on Nositelj pramena. Prisjećao se dana kada je to postao
Prisjećao se dana kada je umorna Prstenova družina ušla u ubavi Lorien.Ne samo da Gimli nije znao kakva sreća ga očekuje,nego je još prezirao dan kada je stupio u Lorien. Nije osjećao nikakvu čast,što je bio jedini iz Durinova roda što je ušao u tu zemlju.No čuo je glas šumske vilenjakinje u glavi.Milozvučan i tih koji mu je šaputao samo riječi utjehe i u kojem je spoznao ljubav.Slušao je njezinu pjesmu i nova snaga se rađala u njemu svake minute koju je proveo pod njezinom zaštitom.Tog dana je zavolio kraljicu Galadriel više nego ikoga.
Post je objavljen 22.07.2007. u 20:14 sati.