Marketing
Ne pitajte me zašto.
Ovo je priča o njemu. Nama. On. Jedini dečko kojeg sam voljela.
Bio je (i još je uvijek) sladak na samo njemu svojstven način. Izrazito visok, izrazito mršav, dječačkih crta lica, zelenih očiju, prćastog nosića. Znala sam ga iz viđenja od gotovo malih nogu, no nikad se nismo službeno upoznali. Igrom slučaja, počeli smo se kretati u istom društvu. Jedan od njegovih najboljih prijatelja bio je dečko jedne od mojih najboljih prijateljica. No čak ni onda nismo puno komunicirali. Nije mi bio pretjerano zanimljiv.
Te sam subote izašla van sa svojom F. Vratila se iz Amerike, trebalo je proslaviti i nadoknaditi to što se nismo vidjele gotovo tri mjeseca. Bilo je lijepo. Nisam vozila. Pila sam. Polako se oslobađala. Ušao je u klub. Počeli smo razgovarati. Nas dvoje sami. Prvi puta. Samo nekoliko trenutaka kasnije našli smo se vani. Sami. Naš prvi poljubac. Sjećam se kako smo bili dobro raspoloženi i opušteni i kako je naš smijeh odzvanjao između betonskih zidova. Imao je curu. Daleko izvan mog grada. Znala sam to. Nije mi bilo važno. Jer jedino što sam u tom trenutku od njega željela i očekivala bili su ti poljupci ukradeni daleko od znatiželjnih očiju. Nisam pomislila na njega sljedeće jutro. Ni cijeli taj dan. Ni dan poslije. Ni poslije. Zaboravila sam na njega. Bilo je to temeljeno na fizičkoj privlačnosti.
Jedan studentski party u metropoli to je promijenio. Veselo društvo, dobra glazba, puno plesa i smijeha, mala pomoć alkohola i opet smo završili zajedno. Štoviše, prespavao je u našem stanu. U mojoj sobi. Na mom krevetu. Kraj mene. Pričali smo gotovo cijelu noć. Iznenadila me lakoća s kojom smo razgovarali. Nasmijao me više od ikog. I ljubio me nježnije od ikog. Znala sam da neću moći nastaviti dalje bez uplitanja emocija.
Nastavili smo se viđati. Sve više zajednički provedenog vremena, sve više razgovora, sve više smijeha, sve više poljubaca... Sve više emocija. Mojih emocija. Nije mu trebalo puno da me osvoji. On je to znao, na neki način me želio zaštititi od svega toga pokušavajući prekinuti sve što je bilo između nas, ali uzalud. Bilo je zanimljivo i njemu i meni. Ponovo ispočetka, druženje i sve to... On je bio prvi s kojim sam spavala. Možda on toga nije bio vrijedan, ali ja sam ga voljela. I nikad nisam požalila. Pokazao mi je neki novi svijet, uveo me u neke nove dimenzije. U međuvremenu, prekinuo je i sa svojom djevojkom. Nadala sam se da je to možda to, da napokon možemo biti zajedno. No nikad nismo bili u vezi. Prijateljice su mi govorile da ga se okanim, da će me samo povrijediti. Osjećala sam se pomalo jeftino zbog toga, no ništa nije bilo vrijedno onog osjećaja koji se javljao kad sam bila s njim.
Vukli smo se mjesecima, gotovo godinu dana. A onda me jedne ljetne večeri slomio. Spavali smo zajedno. A onda mi je rekao da je zaljubljen. Ne u mene. Imao je još jednu poput mene i ona mu je bila draža. Nisam se ni trudila zadržati suze. Bilo bi besmisleno. On je i danas s njom. Ja sam i danas sama. A voljela sam ga najviše na svijetu. I danas ga volim. Ali na drugačiji način. Ne mogu mu ništa zamjeriti jer sam znala kakav je. I danas kad ga vidim razvuče mi se osmijeh preko lica. I to osmijeh koji samo on razumije. Koji samo on može izazvati. I danas ima posebno mjesto u mom srcu. Ali na onaj drugačiji način. Naučila sam. Jer je on tako htio.
Bilo je to prije godinu dana. Znam da moja priča nije ni po čemu posebna i ima milijun sličnih. Ali je moja. I utjecala je na mene više nego što sam mogla zamisliti. Tek sam jučer shvatila koliko me on promijenio. Naučio me dati samo polovicu sebe. Ja više ne dajem cijelu sebe. Naučio me odvojiti fizički dio od emocionalnog. Naučio me da mogu seks prihvatiti kao fizičku potrebu. Bez emocija. Možda zbog straha. I žao mi je što je to tako. Žao mi je što je on to od mene napravio. Možda će netko to shvatiti i pokušati to vratiti na staro. Možda ću ja nekom vjerovati dovoljno da mu to dopustim.
Post je objavljen 22.07.2007. u 18:37 sati.