ova pjesma je posvečena učiteljici mandici i njezinoj
kčeri mihaeli:
i što je rijeka bez vira,što je more bez vala i dubina,
što je čovjek ako srce nema,
što je život ako zdravje izda?
gdje se spaja nit zlata
između srca,duše i smisla?
u nama.u nama počinje
radost i slava.
u nama je milost,strah i vatra.
život.
što je život ako ga ne gorimo,
ne želimo.
osmjehom zoru ne čekamo,
ma kaka tamna noć bila...
imamo moć!
da mijenjmo,da sanjamo, da stvaramo,
da svoj život i za druge dajemo.
nesebično,baš kao što one daju nama...
dva raskošna našička cvijeta.
dvije divne,vrijedne,strpljive
i plemenite žene!
dajmo im i mi sebe!srcem,strašću,pjesmom...
jer one su tako močne i velike
da u jedan zagrljaj ne stanu!
niti nebo dovoljno nije da ih pokrije
jer one su svemir vječnog trajanja
ona čudesna iskra davanja,
suze u stihu,
mir u vrisku!
takve se žene
u svojoj blagosti i istinskom predanju
rijetko nađu.
hvala im na iskrenom i čistom srcu
koje su uvjek s drugima djelit znale
i noću i danju...
Post je objavljen 22.07.2007. u 15:22 sati.